RECENZIJA: "Okkupert / Okupirani" (2015.) - Nafta je u pozadini svega.


Norveška propagira čistu energiju koju naziva torin. S obzirom da je riječ o jednom od najvećih proizvođača i izvoznika fosilnih goriva u Europi, iznimno je značajna odluka o obustavi svih pogona za njihovu proizvodnju. Njihov će primjer, nada se norveški premijer, slijediti i ostale zemlje. Idilično čistu energetsku budućnost uskoro prekida neočekivani neprijatelj. Ne baš vjerojatno savezništvo Rusije i Europske Unije stavlja Norvešku pod tihu okupaciju. Uvjet za njen prekid je vraćanje proizvodnje fosilnih goriva na razinu prije obustave proizvodnje. Djelatnici tajnih službi nisu sigurni tko izdaje naredbe, premijer nastoji izbjeći rat, a mišljenje o svemu ima i Pokret Otpora. Riječ je o kontroverznoj seriji „Okupirani“ u kojoj se spekulativnom fikcijom igra Jo Nesbø, jedan od najpopularnijih autora na svijetu.


Deset epizoda sezone garantira napetost s motivima koji su karakteristični za priče ovog autora. Likovi plešu po granici moralnog, a definicija ispravnog i pogrešnog ovisi o osobnoj interpretaciji pojedinaca. Ne postoje crno-bijeli likovi, sve je sivo, a svi nastoje izvući najbolje iz nemoguće situacije. Iako na prvi pogled radnja može djelovati konfuzno, „Okupirani“ je serija koja funkcionira do samog kraja. U središtu je priče nekoliko važnih likova i zato je teško odrediti nositelje radnje. Rekao bih čak da ova serija nema jasnog glavnog lika jer nekoliko likova ima jednaku važnost za razvoj priče.


Prvi od njih je svakako norveški premijer Jesper Berg (Henrik Mestad), pripadnik stranke Zelenih koji je mandat dobio na obećanju o eliminaciji fosilnih goriva. Na tom putu, implementacijom torina, susrest će se s neočekivanim i moćnim protivnicima. Ekologija, poanta je, lijepo zvuči u teoriji no njena provedba u praksi može značiti poremećenu ravnotežu moći i ekonomske potrese neslućenih razmjera. Nesbø se ovdje dobro poigrava s činjenicama, jer još od odluke o vezanosti dolara za naftu umjesto zlata (u sedamdesetima) ravnoteža moći ovisi ponajviše o crnom zlatu. Svijet u kojem nafta ne bi bila primarni energent bio bi drugačiji od onog kakav su glavne poluge svjetske moći spremne prihvatiti.


Takav razvoj situacije može ovu seriju staviti uz bok najboljim svjetskim teoretičarima zavjere kakvi se pojavljuju na raznim opskurnim portalima kod nas i u inozemstvu, ali Nesbø to ipak radi nešto inteligentnije. Prije svega, teorija zavjere ovdje je samo podloga za sjajnu karakternu dramu i testiranje ljudskih postupaka u situaciji kad ispravan odabir nije nimalo jasan. Asocira to na nekoliko njegovih romana u kojima se autor referira na ideološki kaos koji uzrokuje ekstremizam i u kojem odabrati pravu stranu za one uhvaćene u taj vrtlog nije nimalo lako. Tu dilemu, pak, približava Hans Martin Djupvik (Eldar Skar) koji seriju počinje kao premijerov tjelohranitelj da bi se do njenog kraja razvio u nešto najbliže glavnom junaku što nam autori planiraju ponuditi. Njegov ples po žici između odanosti okupiranima ili okupatorima sjajno je izveden i taj je lik najdetaljnije napisan u cijeloj seriji.


Dvije ženske uloge također su važni kotačići za razumijevanje radnje. Wenche Arensen (Ragnhild Gudbrandsen) kao čelnica norveške protuterorističke službe i Irina Sidorova (Ingeborga Dapkunaite) kao „lice ruske okupacije.“ Njih dvije su načelno na suprostavljenim stranama spektra, ali tijekom serije neće biti sasvim jasno tko je tu kome nadređen, a tko kome odan. Da ne otkrivam više, reći ću samo da će obje biti iznimno važne za konačni rasplet.


Što se tiče ostalih likova, vrijedi istaknuti one koji nisu političari. To se prije svega odnosi na istraživačkog novinara Thomasa Eriksena (Vegar Hoel) i njegovu ženu Bente (Ane Dahl Torp). To bi uglavnom bile sve ključne figure ove špijunske igre. Erisken kao simbol slobode govora (i tiska) i njegova žena kao osoba koja nastoji preživjeti, ali bi vrlo lako mogla biti uhvaćena u krive interpretacije i optužena za suradnju s okupatorom. U seriji se naravno pojavljuje još pregršt više ili manje važnih likova, ali ovi navedeni su ključni kako bismo shvatili da serija koja je pred nama predstavlja kvalitetnu spekulativnu fikciju, a ne samo puku teoriju zavjere.


Ako imamo na umu da je serija nastajala u vrijeme ukrajinske krize i da je optuživana za podgrijavanje antiruske atmosfere onda možemo itekako shvatiti u kakve diskutabilne vode nas može odvesti. Tu ću se nakratko zadržati. Moj je dojam kako je antagonist u seriji umjesto Rusije mogao biti bilo tko, pa i SAD. Dapače, možda bi reakcije s ruske strane (uputili su i službenu pritužbu) bile blaže da je fikcionalna Norveška stavljena pod prismotru i združenu okupaciju SAD-a i Rusije. To bi i sa scenarističke strane možda bilo pametnije jer bi zorno pokazalo da eliminacija fosilnih goriva ni jednima ni drugima trenutno – nije u interesu.


Razlog zašto smatram da je antiruska nota u recepciji serije prenaglašena je i druga polovica sezone u kojoj se ni u kom slučaju ne abolira EU i američka strana sukoba. Iako se to u pojedinim trenucima serije ne čini tako, do kraja sezone će se svakako primijetiti kako nijedna od zemalja tzv. zapadnog kruga nije pozitivac, isto tako kao što nijedna nije isključivi negativac. Dapače, „okupacija bez ispaljenog metka“ snažno podsjeća na atmosferu modernog hladnog rata, ali to će onda biti rat koji ima sve predispozicije da bukne u stvarni oružani sukob. Likovi s obje strane radnje činit će sve kako bi taj sukob izbjegli, ali Nesbø se ovdje, čini mi se, pogirava idejom kako je za revoluciju sukob – neizbježan.


To bi bilo u skladu s izazivanjem autoriteta, pankerskim karakterom i atmosferom njegovih romana. Mislim da njegova namjera nije bila podgrijavanje antiruske atmosfere u kontekstu ukrajinskog sukoba već nešto puno jednostavnije. Čini mi se da je seriju izgradio oko pitanja što je potrebno kako bi se aktivirala apatična ekološko-lijeva strana političkog spektra. Odveo je situaciju u ekstrem (okupaciju) kako bi preispitao reakcije tradicionalno pacifističke Norveške u kontekstu fikcionalnih zbivanja. Takvo pitanje, međutim, nije najbolje sjelo svima. Ljudima treba kruha i odjeće, a ideja o slobodi je luksuz koji si rijetki mogu priuštiti. Ova izjava jednog od likova dovoljno opisuje atmosferu u represivnom sustavu i na taj način podsjeća na Bulgakova ili Solženjicina. No, Nesbø ne pretendira ući toliko duboko u filozofiju već nabija seriju s daleko više akcije. Opravdanost oružanog sukoba u vrijeme beskrajno kompromisnih i korumpiranih političara polako se pomiče u središte priče. S tim pomicanjem još će važniji postati postupci nekih likova čija nacionalna, ideološka i emotivna obilježja do kraja serije nisu sasvim jasna.


Zbog svega toga, „Okupirani“ su važna serija iako na trenutke pretjerana, a na trenutke i neuvjerljiva. Najveći problem je što prva sezona, iako nabijena događajima, ustvari ostavlja dojam uvoda. Dosta toga je razriješeno, no postavljeno je više pitanja nego što smo dobili odgovora. Svakako bih preporučio gledanje ljubiteljima ovakvih tema, ali i vječnim anarhistima i revolucionarima koji smatraju da je nekakva promjena nužna.

„Okupirani“ su jedna vizija drugačijeg svijeta. Je li ta vizija nužno bolja, procijenite sami.




Ocjena: 8/10



Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.

0 komentari:

Objavi komentar