RECENZIJA: "NERAZUMAN ČOVJEK / Irrational Man" (2015.) - Put do pakla popločen je dobrim namjerama. - MovieLand

„Evo šta: jednom sam sâm sebi zadao ovakvo pitanje: što bi bilo da se, recimo, na mom mjestu našao Napoleon, ... nego da se umjesto svih tih lijepih i velebnih zapreka ispriječila pred njim prosto-naprosto samo nekakva smiješna babetina, činovnička udovica, koju još uz to treba ubiti da bi se domogao novaca iz njene škrinje (radi karijere, razumiješ?). E pa, bi li se on odlučio na to da nije imao drugog izlaza? Ne bi li se libio toga zato što to nije nimalo velebno i... i zato što je grijeh?“

(F. M. Dostojevski – „Zločin i kazna“)

Raskoljnikov i njegova teza o Napoleonu jedna je od onih o kojima smo na satu hrvatskog jezika u srednjoj školi glasno polemizirali. Pitanje ima li se pravo počiniti zločin za „opće dobro“ nije bilo lako za odgovoriti srednjoškolcima pa se za tu knjigu često kaže da je za uzrast „prenapredna“ ili da smo mi u toj dobi za nju „premladi“. Ne bih znao odgovor, „Zločin i kazna“ od srednje škole do danas ostala mi je jedna od najdražih knjiga. No, pitam se što bi ljudi koji tvrde kako je dilema „prenapredna“ za srednjoškolce rekli kad na nju pokuša odgovoriti Woody Allen, čovjek koji je upravo proslavio osamdeseti rođendan? Njegov je odgovor jednako nedorečen, jednako raznolik. Znači li to da je Dostojevski i za njega „prenapredan“ ili se ovdje, možda, radi o jednoj od onih svevremenskih dilema na koje je nemoguće dati jednoznačan odgovor?

Novi film Woodyja Allena, popularnog „čika drvenog“ kako je od milja okršten i filmskim grupama, zove se „Nerazuman čovjek“. Nerazumnost glavnog lika izlazi iz istog vrela kao i Raskoljnikovljevo ludilo. Intelektualnost protagonista u oba slučaja dovela je do izvitoperene definicije morala. Definicije koja je nužno za posljedicu imala zločin. Polimac, jedan od najeksponiranijih hrvatskih kritičara, ima tezu kako je Allen u ovom filmu inspiriran romanom Patricije Highsmith „Stranci u vlaku“ po kojem je snimljen i Hitchcockov film „Nepoznati u Nord-Expressu“. Kod Hitchcocka dolazi do zamjene uloga, dva protagonista promijene žrtve kako bi, po njihovom, počinili savršen zločin. Woody ovdje iskorištava tropu „savršenog zločina“, ali ga stavlja u kontekst gore citirane moralne dileme. Pritom ne skriva nadahnuće. Glavni likovi priznaju kako su pročitali kompletan opus Dostojevskog, a roman „Zločin i kazna“ predstavlja i glavni katalizator raspleta radnje. U svojim adaptacijama Woody Allen poznate teme okreće naglavačke. Dosljedan je tome i u ovom filmu. „Nerazuman čovjek“ je naime spoj noira i Dostojevskog. Razlika je u tome što ovdje nemamo „fatalnu ženu“ već „fatalnog muškarca“ i u tome što kao opravdanje za svoje postupke taj muškarac koristi Dostojevskog. Stari i novi Raskoljnikov koriste iste izgovore. Obojica nerazumni, obojica uvjereni da svijet pretvaraju, u koliko god to malom postotku bilo, u bolje mjesto.

Allenov Raskoljnikov zove se Abe Lucas (Joaquin Phoenix), profesor filozofije koji dolazi u provincijski gradić depresivan i već potrošen od života. Njegovi se interesi uglavnom svode na single-malt viski i filozofske uzore kao što su Kierkegaard i Nietzsche. Uvjeren u besmisao vlastita života, Lucas će se zadovoljavati citiranjem filozofa istodobno se poigravajući s idejom da ga završi. Njegov depresivni krug, čini se, počiva na njegovim retoričkim sposobnostima zahvaljujući kojima preživljava i ostatku zdravog razuma zbog kojeg zna da su sve te riječi i citati zapravo isprazne frazetine koje o pravom životu ne znaju i ne govore – ništa. Allen se ovdje naslanja na svoj prijašnji rad, ponajviše „Završni udarac“. Njegovo gledanje na svijet promovira egzistencijalizam, osobnu misao, a kulminira parafrazom već izlizane, popularne Sartreove rečenice: „Pakao su drugi ljudi.“

Morbidnost ovog Allenovog filma, za razliku od zadnja dva, sastoji se u kontemplaciji savršenog zločina. To je ono što ga približava Hitchcocku. Je li moguć savršen zločin? Možda, ali žrtva tog zločina nije netko odabran nasumce. To, prema Abeu, mora biti netko bez koga će svijet biti bolji. Ono što je kod Dostojevskog baba lihvarka, ovdje postaje korumpirani sudac. Adaptacija za 21. stoljeće. Kritika društva u kojem je dovoljno držati čekić u ruci i poznavati prave ljude kako bi se uništile sudbine onih malih, običnih ljudi. Govori ovdje naš profesor filozofije i o Kantovom „savršenom svijetu u kojem laž nije dozvoljena“ da bi ga odmah zatim dematirao pričom o Ani Frank i pitanjem: „što biste učinili da vam u tom svijetu nacisti pokucaju na vrata i pitaju skriva li se obitelj Židova kod vas na tavanu?“ Za glavnog lika to je dovoljno opravdanje. Savršen svijet je nemoguć. Ako je tako, ako se stvarno ništa ne da promijeniti ima li uopće smisla živjeti?

Sva ta retorika je potrebna kako bi se shvatilo što dovodi glavnog lika do dileme u kojoj ubojstvo postaje moralno opravdan čin. Phoenix ovdje briljira, jer kao i u prethodna dva filma („Master“, „Inherent Vice“) sjajno utjelovljuje „nerazumnog čovjeka“ kojem postojeće društvene norme nisu nešto što ga zadovoljava. Nakon što pronađe uporište u odluci da počini zločin (slično kao i Raskoljnikovljeva usporedba s tigrom) njegov život odjednom poprima smisao. Oba njegova periferna odnosa, kako onaj s kolegicom profesoricom (Parker Posey), tako i sa studenticom Jill (Emma Stone) počinju davati ploda. Važna je to stvar, najviše za to jer o tome hoće li ti odnosi uspjeti ili ne žene nikad nisu odlučivale. Sve je bilo na glavnom liku. Dok je živio u beznađu, ljudske relacije su bile nevažne. Kad je pronašao fokus, kakav god on bio, i međuljudski odnosi postali su važni. Pojednostavljeno, na tipičan Wooody Allen način, ako nisi sam sebi bitan – neće ti biti važan ni bilo tko drugi.

Jill, mlada studentica s kojom Abe gradi odnos, zanimljiva je suprotnost liku usamljene i brakom nezadovoljne kolegice. Dok je odnos s kolegicom izgrađen gotovo isključivo na fizičkim temeljima pa tek onda neznatno nadograđen intelektualnošću, odnos s Jill izgrađen je prvo na intelektualnom zajedništvu nakon kojeg je ono fizičko došlo samo po sebi. Ako ste ikad pogledali bilo koji Allenov film ne moram reći koji je od ta dva odnosa važniji za film. Emma Stone nastavlja suradnju s Allenom, nakon neuvjerljive „Čarolije na mjesečini“, i pokazuje kako iz godine u godinu raste kao glumica. Nakon „Birdmana“, „Tajnog života kućnih pomoćnica“ i ovog filma možemo reći kako su trivijalne uloge zbilja iza nje. Svejedno, čini mi se kako bi za uspjeh filma bilo bolje da je njenom liku dano više dubine, a manje klišeja. Jill je djevojka iz provincije koja se zaljubi u tajanstvenog profesora. Palo mi je na pamet da ga tretira kao ranjenu životinju, nekoga koga će izliječiti ili promijeniti. Njena definicija moralnog je ambivalentna. U osnovnim terminima dobra i zla njeno je stajalište jasno. U terminima varanja momka i započinja veze s profesorom koji ju fascinira granice su nejasnije. Jill je trivijalan i ograničen lik, napisan kao protuteža „Nerazumnom čovjeku“. Allen nam kroz nju poručuje po stoti put kako je ljubav/zaljubljenost po prirodi nerazumna, ali ta nerazumnost je za razliku od one Abeove posve opravdana.

Allen i u ovom filmu sjajno koristi glazbu, interijere i eksterijere da opiše psihička stanja likova. Svjestan da u principu adaptira i literarni i filmski klasik odvodi nam i Jill i Abea i u poziciju naratora. Njihove su introspekcije prikazane kroz naraciju. Nisam se mogao oteti dojmu, konkretno u slučaju Emme Stone, da bi bilo bolje da su odglumljene umjesto ispričane. „Nerazuman čovjek“ nije ni blizu Allenovim najboljim filmovima. Ako uzmemo samo nedavnije, bolji je od „Čarolije na mjesečini“, lošiji od „Ponoći u Parizu“. Danas nije lako, pogotovo u Allenovoj dobi, snimati jedan film godišnje. „Čika drveni“ još uvijek ima snage i još uvijek zna zanat. Fasciniranost klasicima i sklonost njihovom osuvremenjivanju imponira iako nije svaki put jednako uspješan.

U zaključku, da odgovorim na jedan izlizani citat drugim. Ako je ona Sartreova o paklu već izlizana i ako kao polazište radnje uzmemo tu njegovu „Pakao – to su drugi“, onda mi se čini da Woody Allen „Nerazumnim čovjekom“ želi reći da je...

„ ...put do pakla popločen dobrim namjerama“