Ljudi se boje koječega. Strah nije racionalna kategorija. Uzroci mu se mogu pronaći u onome što je na gledatelja ostavilo najdublji dojam u periodu odrastanja. Kad razmišljam o stvarima kojih se tako, neracionalno, bojim uvijek su klaunovi na prvom mjestu. Sredinom devedesetih naime neki je genijalac s HTV-a jednu za drugom puštao nekakvu kriminalističku seriju (njemačku koliko se sjećam) o klaunovima kriminalcima i "Ono" Stephena Kinga. Ovo posljednje imalo je toliki kulturološki učinak na osnovne škole da su se klinci bojali sami otići do WC-a ili kupaonice, a moram priznati kako mi do dana današnjeg nije jasno kako smo mi to uopće gledali. "Ono" je mini-serija napravljena po romanu Stephena Kinga i tematizira ponovno okupljanje djece u malom mjestašcu Derry u Novoj Engleskoj povodom iznenadne pojave njihovog, mislilo se, davno pobijeđenog neprijatelja iz djetinjstva. Crvenokosog i zastrašujućeg klauna pamtljivog imena - Pennywise. Strah od klauna nije toliko neuobičajen kao što biste mislili pa još uvijek kruži anegdota o jednom bajkerskom festivalu na kojem su tema trebali biti klaunovi, a hrpa bradatih, tetoviranih, opasnih momaka rekla je organizatoru:
"Ne hvala. Klaunovi ne dolaze u obzir. Oni su previše zastrašujući".
Ne znam je li i njima kao i meni uzrok Kingov Pennywise, ali pojavom u toj seriji postao je jedna od najpopularnijih pop-kulturnih ikona čija pojava najbolje sažima definciiju riječi - strah.
Gigantski roman Stephena Kinga na HTV-u smo imali prilike gledati u više epizoda od dvije koje navodi IMDB. Mislim, mada nisam siguran, da se serija emitirala u trajanju od 45 minuta (okvirno) što bi dalo ukupno 4 epizode. S obzirom da su takvi rezovi bili svojstveni HTV-u devedesetih, a i koliko smo se bojali tog klauna morao je trajati nešto više od navedene dvije epizode. Problem s tom serijom je što ju se može pronaći u različitim formatima, a nisu svi jednake kvalitete. Film (integralna verzija) je daleko lošija od serije, pa ako netko želi ponovno proživjeti nostalgične momente s klaunom neka radije nabavi mini-serija verziju.
Radnja serije je prilično jednostavna. Skupina socijalno neprilagođenih klinaca odrasta u mjestašcu Derry 1960. Osim što imaju problema s lokalnim nasilnicima, njihovu malu zajednicu potresu nestanci djece. Kad u vrlo efektnoj sceni s kanalizacijom, žutom vjetrovkom i papirnatim brodićem nestane mali Georgie, njegov brat Ben zajedno sa svojim prijateljima Eddiejem, Ritchiejem, Mikeom Stanleyjem i djevojčicom Beverly pokušat će otkriti što mu se dogodilo. Tijekom serije postat ćemo svjedoci čak dvije paralelne radnje. Povratak neprilagođenih ljudi u Derry povezivat će se s njihovim postupcima kad su bili neprilagođena djeca, a Pennywise će još jednom baciti rukavicu svima onima koji misle da se metaforičko zlo može pobijediti samo tako.
Tu bi bilo zgodno zastati za trenutak. Petnaestak godina nakon što se serija emitirala na HTV-u dobio sam ju prliku pogledati ponovno. Prvi se strahovi usjeku najdublje i postanu mjerilo prema kojem procjenjujemo sve ostalo. Ne znam tko je bio kreator TV programa devedesetih, ali ideja da seriju emitira u repriznom terminu oko tri popodne je jedna od najlegendarnijih krivih procjena ikada. Sad, je li baš ta procjena toliko kriva? Zahvaljujući tom gafu "Ono" je steklo kultni status kod generacija rođenih osamdesetih i uzrokovao poplavu djece koji su odbijali čistiti umivonike. Osim toga, scena u kojoj Pennywise namigne s fotografije ili pruža ruku iz foto-albuma, zajedno s gornjom scenom s balonima i kanalizacijom postala je referenca koju će svatko prepoznati. "Ono" koje sam pogledao s vremenskim odmakom od tog odrastanja nema onu snagu kakvu je imalo kad sam bio dijete, ali i dan danas kad vidim lice tog klauna doživim svojevrsno uvjetovanje. To lice, koje je utjelovio Tm Curry, meni predstavlja - lice straha. Iako je sama serija dosta lošije napravljena, iako je gluma puno lošija nego što se sjećam atmosfera užasa koju dočarava izvedena je toliko dobro da ju je rijetko koji film ili serija s tematikom strave uspjela nadmašiti tokom godina. Doduše, u tom se žanru i snima hrpa smeća pa to i nije neki poseban uspjeh.
2013. King je objavio knjigu 22/11/63 ili u američkom formatu 11/22/63. U toj se knjizi glavni junak vraća u prošlost, u početak šezdesetih nastojeći spriječiti atentat na Kennedyja. U nekom se trenutku nađe u Derryju i tamo susretne mladu Beverly Marsh. Prije ulaska u Derry zapazi i klauna sa svjetlucavim očima. Slika koju je u mojoj glavi stvorio Tim Curry svojom fenomenalnom interpretacijom počela je djelovati. Zaklopio sam knjigu i do kraja dana nisam nastavljao čitanje. Strah je zeznuta stvar. Najlakši način da ga pobijediš, jest da se ponovno s njime suočiš. Navodno na to suočavanje nećemo morati dugo čekati jer nas uskoro čeka nova, filmska adaptacija priče s Willom Poulterom kao Pennywiseom. Za ovu generaciju opisanu iznad to bi moglo predstavljati problem jer je Tim Curry postao svojevrsna definicija straha.
Doduše, sve je to Stephen King. S njegovim adaptacijama stvari stoje dvojako. Može biti ili jako dobro ili jako loše. Vrlo rijetko je u sredini. Za ljubitelje nostalgije i vraćanja u djetinjstvo, glazbe lunaparka i ringišpila, te onog nježnog i zamamnog glasa koji ti nudi sladoled (iz kamiončića s onom iritantnom glazbom) i zove te da se dođeš igrati s njim... negdje dolje... u kanalizaciju... Pennywise predstavlja izvrsnu metaforu stvanosti. Trebaju li mi zaista sve te gluposti? Jesu li svi ti konzumeristički trikovi samo "brodići od papira" koji će na kraju završiti u kanalizaciji dok će iznad nas ostati samo klaun kao lice jednog društvenog sustava? Pretvaramo li se svi mi pomalo u Pennywisea ili ipak djeca znaju najbolje?
Ako ga se ne bojiš ne može ti ništa. Strah se, kao i snovi, lako rasprsne. Samo trebamo početi razmišljati svojom glavom. "Ono" je neodređeno i nedohvatljivo. Ljudi se boje nepoznatog. Sve dok je tako i dok nemamo tolerancije i hrabrosti prihvatiti nepoznato uvijek će pojaviti neki klaun koji će nam obećavati nemoguće dok nas vuče u kanalizaciju. Uf, zeznuo sam se. Ispada da klaunova već imamo i previše, a da je od svih njih Pennywise još najmanje stetan.
Baš zbog toga što seriju možemo i tako doživjeti od mene ima visoku ocjenu. Nisu problem klaunovi s maskom. Problem su ovi bez nje, njih je - kako stvari stoje - najteže prepoznati.
IMDB
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.