RECENZIJA: "The Night Of / KOBNA NOĆ" (2016.) - Nema istine, samo sreće i nesreće. - MovieLand

Kad se radi o preradama originalnih naslova, obično na prste jedne ruke mogu nabrojati one koje valjaju. Američka adaptacija švedskog „Ubojstva“ mi prva pada na pamet. Druga je, zasluženo, „Kobna noć“. Adaptacija prve sezone britanske serije „Labirint pravde“ jedna je od najboljih kriminalističkih serija ove godine, a HBO je svojoj tradicionalnoj produkcijskoj briljantnosti dodao i nešto europskog štiha pa smo tako dobili kriminalističku seriju koja je netipična za američke pojmove. Jer, kad mladi Naz (Riz Ahmed) ukrade očev taksi da bi otišao na tulum pokrenut će se niska događaja koja će jednu ludu noć završiti ubojstvom. Umjesto dosadnog mamurluka i naraslog ega, Naz će se naći u policijskoj postaji kao jedini osumnjičeni. Otisci i oružje upućuju na njega. Jedina osoba koja će mu priskočiti u pomoć je odvjetnik John Stone (John Turturro) iako bi se moglo reći da se tu radi o dva izgubljena slučaja što se prepoznaju. Što se točno dogodilo te „kobne noći“?

Ulogu odvjetnika Johna Stonea u originalnoj je ideji trebao glumiti, nažalost, prerano otišli James Gandolfini. Posthumno, tvorac serije Richard Price i režiser Steven Zaillan ostavili su ga potpisanog kao producenta. Nakon Gandolfinijeve smrti, kandidat za tu ulogu bio je i Robert De Niro. Tek kao treći izbor, kad De Niro nije mogao zbog rasporeda, uskočio je Turturro. Iako si ne mogu pomoći pa se uhvatim u razmišljanju kako bi serija izgledala u nekoj od ovih kombinacija, kemija između Ahmeda i Turturra odlično funkcionira. Naz prolazi put od zbunjenog mladca do čovjeka koji zna što treba napraviti da bi preživio u zatvoru. Vjerojatno nisam jedini kojega je atmosfera zatvora podsjetila na kultni „Oz“, a osjećaju da je HBO opet stavio najjače karte na stol doprinio je i Michael Kenneth Williams u ulozi Freddyja, Nazova zatvorskog zaštitnika.

Eksplicitnost, kakvu smo navikli očekivati od HBO serija, prisutna je na svakom koraku. To se odnosi i na društveni aktivizam. U radnju su ubačena prava manjina, neprikladni odnosi prema muslimanskoj zajednici u SAD-u nakon 11. rujna, kritika pravnog sustava i prava životinja. Sve to zajedno moglo je proizvesti negledljiv čušpajz da nije metodičnosti zbog koje je svaki događaj važan za radnju i da ne moraš imati „oči širom otvorene“ da bi povezao konce priče.

Brzo nakon uhićenja, radnju možemo podijeliti na dva dijela. Prvi možemo nazvati „Naz u zatvoru“, a drugi „ljudi izvan njega“. Oba dijela pripremaju se za konačnu kulminaciju koja bi trebala uslijediti na suđenju. Slično kao recimo u „Žici“, ovdje također postoji tendencija zatrpavanja stvari pod tepih. Bježanje od odgovornosti. Slučaj ubojstva je najbolje riješiti što prije, bez previše pompe, pošto je slučaj protiv Naza zbog njegove etničke pripadnosti – lako zapaljiv.

Sve to skupa promatraju dva lika koja možemo smatrati katalizatorima radnje. Jedan je John Stone, podcijenjeni odvjetnik, a drugi je detektiv Dennis Box (Bill Camp). Obojica, svaki na svojoj strani radnje, pokušavaju rasvijetliti događaje te „kobne noći“. Obojica, čineći to, radnju guraju prema kraju. Dva su osnovna pitanja: Tko je ubojica? i Je li Naz stvarno bio u nesvijesti čitavu noć? Možemo dodati i treće, ono koje se obično sramimo pitati, „Kakav utjecaj na kobnu noć ima žrtva?“ Sva su ta pitanja jednako važna što obično u američkim serijama nije slučaj. Svako od tih pitanja na „Kobnu noć“ baca drugu perspektivu. Dok se pitamo što se to, dovraga, dogodilo u prošlosti pred nama se odvija sadašnjost. Ona za nikog od spomenutih nije bajna. „Kobna noć“ je možda glavna misterija radnje, ali nikako nije i jedina.

Po uzoru na original, iznimno je važan lik mlade odvjetnice Chandre Kapoor (Amara Karan). Zbog svog podrijetla Kapoor simpatizira s optuženikom, a njeni će postupci u toku serije postati sve važniji kako serija bude išla prema kraju. Iako je razjašnjavanje njene uloge u radnji nemoguće bez kvarenja priče, dovoljno je reći kako se ona nalazi u skupini ljudi koja provlači „Kobnu noć“ kroz pravni sustav i nastoji rasvijetliti što se stvarno dogodilo. Dinamika između Kapoor i Stonea postat će jednako važna kao odnos Naz/Stone. Iako se čini da su uloge unaprijed definirane, serija će ih nastojati preokrenuti. Ne samo napetosti radi. Iako neki postupci Chandre Kapoor možda nisu dovoljno dobro motivacijski objašnjeni (kao u originalu), ona je i dalje zanimljiv lik koji funkcionira kao pripadnik dvaju manjina što je pobijedio stereotipe. Pokazat će se, kao i u Nazovom slučaju, da je Kapoor najveći neprijatelj sama sebi. Samim time i simpatija postaje nešto jasnija.

Drugi važan ženski lik je tužiteljica Helen Weiss (Jeannie Berlin). Nju ne možemo svrstati ni na jednu stranu spektra. Ona je pragmatik koji radi svoj posao, ali čini se da ju vodi neki unutarnji etički kod koji samo ona razumije. Iako je taj etički kod vrlo često siv i granica moralnosti nije nužno najjasnija stvar na svijetu, ona je upravo ono što Kapoor želi postati. Zbog toga će, predosjećajući problematičan slučaj, ona odmah postaviti pitanje Boxu: „Dobro, i kako ja ovo mogu izgubiti?“ Slučajevi koji uključuju islamsku manjinu u svijetu iza 11. rujna zapaljiv su materijal. Katkad se čini da ih je najbolje riješiti čim prije.

Autori serije su pametno odabrali koje stvari će promijeniti u odnosu na original. Samim time dobili su provokativniju priču koja propitkuje dušu modernog SAD-a na isti način kao što pokajnik priznaje zločin na sudu. Naz je, ustvari, metafora svega lošeg u američkoj vanjskoj politici. Zato i odgovore čekamo do kraja i zato oni možda i nisu oni koje bismo očekivali. „Kobna noć“ postiže tu višu razinu pripovijedanja i shvaćanja metodičnim izlaganjem detalja, objašnjavanjem priče iz više uglova, a nitko od uključenih u tu „kobnu“ noć pritom nije sasvim čist, sasvim pozitivan. Kao što će Naz naučiti u zatvoru, „Zov Divljine“ nalazi se u svakom od nas. Pitanje je samo na koji način pripitomljavamo zvijer.

Sigurno je samo da će se svi akteri „Kobne noći“ kao i oni koji su se u njenu interpretaciju uključili kasnije nepovratno promijeniti. Ne postoje nevini. Postoje samo oni koji su više ili manje sretni. Oni koji se mogu pogledati u ogledalo ili izdržati tuđi pogled. Oni koji ne mogu podviju rep, traže izgovore i spletkare iza leđa.

Složit ćete se, vraški je to blizu stvarnom životu za jednu TV seriju.