Irski autor Tomm Moore osvojio je publiku svojim dugometražnim filmom "Tajna Kellsa" u kojem je tematizirao jednu od najpoznatijih irskih knjiga - Knjigu Kellsa, ilustrirani rukopis Evanđelja nastalog na prijelazu iz osmog u deveto stoljeće. Moore ne posustaje u tematiziranju irske tradicije pa s novim filmom "Pjesma mora", koji je na ovogodišnjoj dodjeli bio nominiran u kategoriji najboljeg dugometražnog animiranog filma, oživljava irsku legendu o selkijima. Selkie je, prema legendi, biće koje se odriče svoje tuljanske kože kako bi se pridružilo ljudima na kopnu. Interpretacije te legende su brojne (primjer film Ondine), a ova Tomma Moorea u "Pjesmi mora" jedna je od najboljih i najemotivnijih koju sam imao prilike pogledati. To, osim nominacije za "Oscara", dokazuje i nagrada publike na ovogodišnjem "Animafestu" u kategoriji najboljeg dugometražnog animiranog filma. "Pjesma mora" je predivan film. Svakako ću ga ponovno gledati, a preporučio bi ga svima koji su umorni od dosadne računalne i CGI animacije, a željni su nečega što će im podići raspoloženje ovih lipanjskih dana kad ljeto još nije počelo, a proljeću se baš i ne odlazi.
Josip Pupačić je pisao kako "sluša more", šaptao mu i smijao mu se i jednom je, kako reče Slavko Mihalić, čak i doveo more na Zrinjevac. Naš prerano poginuli pjesnik nije bio jedini koji je pričao s morem, a nekad more treba samo znati slušati. "Pjesma mora" osvrće se na tu sposobnost i u glavne uloge gura djecu koja redovito bolje čuju nego brigama i ožiljcima opterećen odrasli svijet. Saoirse, djevojčica što s ocem i bratom živi na svjetioniku, posljednji je selkie. Kad jedne noći obuče svoje "tuljansko odijelo" i ode se predati moru njen otac i baka ozbiljno se zabrinu. Djeca u legendama o selkiejima često ne znaju svoju pravu prirodu. Kad Saoirse i Ben, njen brat, budu prisiljeni napustiti svjetionik i otići u grad kako se tako nešto nikad više ne bi ponovilo počet će njihova pustolovina. Priča "Pjesme mora" snažnija je od ovog jednostavnog zapleta. Fenomenalno nacrtani elementi irskog folklora praćeni su izvanrednom glazbom koja je, kako nam i naslov sugerira, jedna od važnijih poluga priče.
Mnogo opreka možemo naći u "Pjesmi mora". Grad i selo, emocije i bezosjećajnost, čarolija i stvarnost... Sve to nalazi se jedno nasuprot drugom u "Pjesmi mora", a more - ono more što podsjeća na isplakano jezero suza - zaživjet će punim sjajem tek onda kad ga naučimo slušati. Jer, uči nas "Pjesma mora", i suze i smijeh ono su što nas čini ljudima. Moore se ne propušta našaliti i sa 3D tehnologijom pa naš junak, mali Ben, u jednom od ključnih trenutaka u priči na lice stavi 3D naočale kako bi bolje vidio što se ispred njega nalazi. Magija ne poznaje dimenzije. Mašta je njena dimenzija, a "Pjesma mora" jedinstven je spoj mašte i folklora. Baš zato, posebnost jedinstvenog stila Tomma Moorea dolazi do izražaja. Njegov crtež je emotivan i snažan, razbarušen i slobodan, a njegovi su junaci priču izgradili oko vrlo jednostavne poruke.
Glazna je važna, glazba oslobađa emocije.
To me podsjetilo na sličnu priču u "Čudesnoj šumi". Transformacija emocijama, a i strah od njih (možda i njihovo izobličavanje?) jedan su od temelja oba crtića. Kaktus-car se u "Čudesnoj šumi" tranformira, a u "Pjesmi mora" tu transformaciju prolaze svi likovi. Svi, ali i gledatelj s njima. Gledajući ovaj film nisam mogao a da ne pomislim kako je šteta što smo u tridesetak godina koliko će uskoro proći od "Čudesne šume" snimili toliko malo priča koje (sudeći po "Tajni Kellsa" i "Pjesmi mora") još uvijek jako dobro prolaze. Neke su teme, naprosto, svevremenske.
Ono što posebno veseli u ovom filmu je i podatak da je jedan od glasova posudio u zadnje vrijeme izvrsni, ali i sveprisutni, Brendan Gleeson. Dok sam gledao film palo mi je na pamet da bi on mogao biti jedan od glasova i drago mi je što se naknadnom provjerom to potvrdilo. Ako ste voljeli "Kronike iz Narnije", "Čudesnu šumu" ili "Malu sirenu" voljet ćete i "Pjesmu mora". "Ovakve više ne rade", bio je jedan od komentara s Animafesta. Nagrade koje je Tomm Moore osvojio, kao i naslanjanje na nepresušnu irsku folklornu tradiciju moglo bi biti inspiracija mnogima. Možda je vrijeme da netko na sličan način ekranizira i recimo, "Priče iz davnine"? Materijala ima, nema novca niti kvalitetne produkcije. Da nema Animafesta već bismo i zaboravili što se sve može napraviti.
Kad ovog ljeta napustim zagrebačku vrelinu i kad se, poput Pupačića, počnem "smijati moru" sjetit ću se ovog filma. "Pjesma mora" nije animirani film koji se gleda samo jednom. Doživljaj je to glazbe i jedne mitološke, imaginarne priče. Saoirse i Ben se uvuku pod kožu. Sad mi je jasno na što je mislio Mihalić kad je napisao "prolazim Zrinjevcem, dotiče me more." Na Animafestu, ali i sa svakim narednim gledanjem ovog filma, more je opet dotaknulo Zagreb.
Možemo mu se, poput pjesnika, prepustiti i dopustiti da nas zagrli. I možemo se, kao i publika nakon "Pjesme mora", od srca i iskreno nasmijati.
Ocjena: 9/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.