RECENZIJA: "Kraj djetinjstva / Childhood's End" (2015.) ipak zaslužuje bolju adaptaciju od ove

Citat „New York Timesa“ s izdanja „Kraja djetinjstva“ koje imam kod sebe kaže: „U Kraju djetinjstva Arthur C. Clarke ulazi u društvo Olafa Stapledona, C. S. Lewisa i vjerojatno bismo trebali dodati H. G. Wellsa, u tu vrlo malu grupu pisaca koji su iskoristili znanstvenu fantastiku kao poligon filozofskih ideja.“ Citat je to s kojim se (uglavnom) slažem. „Kraj djetinjstva“ je, bez sumnje, jedna od onih knjiga što se na proročki način poigrava s ljudskom sadašnjošću i perspektivom, konceptom „idealnog“ i „uništenog“ svijeta. Roman Arthura C. Clarka jedan je od onih klasika žanra što oblikuju razmišljanja generacija pa je stoga sasvim razumljiva pozornost koju je izazvala ekranizacija tog romana u obliku trodijelne mini-serije SyFy mreže.

Već sam u tekstu posvećenom „Tamnoj tvari“ napisao da mi je drago da se nakon godina trivijalnih SF naslova konačno vraćamo kvalitetnom SF materijalu. 2015. će obilježiti trend ekranizacije klasičnih stripovskih i književnih djela, a (na sreću) nema naznake da će se to promijeniti u skoroj budućnosti. „Kraj djetinjstva“ u obliku trodijelne mini-serije izgledao je kao obećavajući projekt, usprkos mreži koja ga emitira. SyFy je odavno izgubio kontakt s kvalitetnim produkcijama, naznake buđenja iz loših i patetičnih produkcija počeo je pokazivati tek lani kad je s nekoliko zanimljivih naslova nagovijestio povratak korijenima koji su, u produkciji te mreže, stvorili neke od klasika televizijskog SF-a. „Kraj djetinjstva“ nastavak je tog trenda, bez obzira što uzrokuje dijametralno suprotna raspoloženja nakon prve i posljednje epizode.

Miroljubiva invazija vanzemaljaca sama po sebi predstavlja napredan koncept, pogotovo za američku publiku. Sjećam se intervjua s Brianom W. Aldissom za vrijeme „Istrakona“ 2006. kad je kultni autor rekao kako je osnovna razlika između europskog i američkog SF-a očita u primjeru „Rata svjetova“ H. G. Wellsa. U slavnom Wellsovom romanu vanzemaljci postanu žrtvom bakterije nakon što su se sva zemaljska oružja pokazala uzaludnima. U američkoj verziji, Zemljani idu po osvetu na Mars (!). U tom kontekstu „Kraj djetinjstva“, roman Arthura C. Clarka, predstavlja korak prema tom, kvalitetnijem SF-u jer smo ovog drugog, osvetničkog, zadnjih godina imali i previše prilike gledati. Imajući na umu tu razliku i poigravanje filozofskim konceptima prva epizoda „Kraja djetinjstva“ predstavljala je jako dobru (iako modernu) obradu kultnog romana. Pojava vanzemaljaca koja iznenadi svjetske vođe, trenutno eliminira sve ratove i natjera ih na suradnju za svjetsku dobrobit nešto je što utjelovljuje rečenicu „to je moguće samo u SF-u“, pogotovo u kontekstu nedavnih događanja. Zaplet radnje kreće u trenutku kad se vanzemaljci pojave i kad čitav svijet, doslovce, stane. Početak epizode uz „Wonderful world“ i slike svih negativnosti koje smo doveli na ovaj svijet podsjeća na pjesmu queenovaca „Is this the world we created“, i opravdano postavlja pitanje je li to svijet kakvog zaslužujemo. To pitanje je temeljno za seriju, a ideja vanzemaljskog supervizora koji uvodi reda može se činiti vrlo privlačnim odgovorom.

Dijalog između vanzemaljaca i ljudi odvija se kroz dva predstavnika. Kao ljudski predstavnik odabran je ni po čemu specifičan farmer iz Missourija Ricky Stormgren (Mike Vogel), a vanzemaljce (u prvoj epizodi samo glasom) predstavlja Karellen (Charles Dance). Trenutak u kojem se dugo iščekivani Karellen prvi put pojavi pred kamerama uvjerljivo je i najbolje izvedena scena čitave serije. Dok je Charles Dance (širim masama najpoznatiji po ulozi Tywina u „Igri prijestolja“) glavni adut serije i razlog zbog kojeg se isplati gledati „Kraj djetinjstva“, Mike Vogel ponovno pokazuje sve glumačke slabosti u koje smo se uvjerili u seriji „Pod kupolom“, uvjerljivo najlošijoj ekranizaciji SF romana u zadnjih dvije do tri godine. Kroz drugu i treću epizodu serije upravo će dijalozi između Karellena i Stormgrena predstavljati najslabiju kariku, ponajviše zbog manjka uvjerljivosti i ekspresija kod Vogela. U prvoj epizodi ti dijalozi više liče na Karellenove monologe i zato najbolje i funkcioniraju. Kasnije im jednostavno nije nađena mjera.

Nimalo slučajno, u trenutku kad Stormgren nije na ekranu serija dobiva ne tempu. Posebno je zanimljiv lik Mila Rodricksa (Osy Ikhile) koji predstavlja zdravo kritičko razmišljanje, ljudsku sklonost pitanjima, kao alternativu vanzemaljskoj Utopiji. Je li ta utopija zbilja, kako nas se nastoji uvjeriti, „zlatno doba čovječanstva“? Clarkov roman znalački ispituje sve mogućnosti, jednako kao i odgovore kojima je ljudska vrsta sklona. Je li odgovor u religiji ili znanosti? Možda u nijednom? Jedan je dijalog ogledalo takvog pristupa:

STORMGREN

Pola svijeta misli da ste spas za čovječanstvo, druga polovica vas želi raznijeti s neba.

KARELLEN

Pa dovoljno ste dugo u takvom odnosu s Vašim religijama.

Kroz Rodricksov lik (koji doživi i iracionalno čudo posredstvom vanzemaljaca) Clarke nam predstavlja znanstvenu skepsu, dok njemu kao antitezu uvodi lik Perrete (Yael Stone) kao religijski fundamentalizam. Zanimljivo je i to što „Kraj djetinjstva“ nikog od njih ne definira kao konačnog pobjednika. Iako, na kraju priče, pobjednik u borbi filozofskih koncepata i gledanja na svijet ispada prilično jasan. Nažalost, dok je u romanu to izvedeno prilično elegantno, seriji je manjkalo osjećaja za filmsko vrijeme i dužinu pojedinih scena. Inverzija kojom su dijalozi između Stormgrena i Karellena postali najslabiji dio serije u drugom i trećem dijelu (a bili su, ponavljam, odlični u prvom) doslovce zapanjuje. Na trenutke mi se činilo kao da su scenaristi potpuno izgubili kompas. Iako je Nick Hurran svojom režijom nastojao dati dojam neminovnosti koji „Kraj djetinjstva“ i treba imati, na trenutke se on činio isforsiran, loše napravljen i prepatetičan. No, to je već zamka u koju SyFy upada godinama i zasad ju se uspio riješiti samo u 4 epizode „Expansea“, također njihove nove serije, izbačene dosad.

Sve u svemu, jedino što zadovoljava kvalitativnu vrijednost romana u ovoj produkciji je ambicija. Nju se tvorcima ove serije ne može poreći. Sve ostalo je, nakon vrlo dobrog početka, na osrednjoj razini. Treća epizoda je, ipak, bolja od druge koja predstavlja kvalitativno najslabiji dio serije jer niti služi kao kvalitetna poveznica, niti funkcionira kao samostalna priča (iako se na trenutke nastojalo i to postići prikazom života u Utopiji). Seriju će ljubitelji znanstvene fantastike sigurno pogledati jer ionako gledaju sve esefično što se pojavi u ponudi, a oni drugi bi je mogli slobodno zaobići.

Osim prve epizode, Charlesa Dancea i odličnih trenutaka Clarkove priče (kad se probiju kroz patetiku i razvučenu radnju) „Kraj djetinjstva“ nije zadovoljavajuća ekranizacija kultnog romana. SyFy je ovom serijom pokazao da se potencijal mreže budi, ali da nažalost ne može pobjeći od svojih starih, godinama stjecanih, boljki.