Britanski trileri su dugo vremena bili sinonim za kvalitetu. HRT nas nije štedio klasika pa smo tako mogli vidjeti "Strunu u krvi", "Rub tame" i slične, a lani nam je servirao i "Pad". Serija je to koja osim glumačke ekipe predvođene Gillian Anderson (miljenica publike još od "Dosjea X") i novopečenim holivudskim zavodnikom Jamiejem Dormanom ("50 nijansi sive") uvlači publiku u intrigantnu priču u kojoj nije naglasak na misteriji koliko na karakterizaciji likova. U tom smislu "Pad" podsjeća na "Dextera" jer je glavni muški lik ubojica prema kojem ne možemo imati jednostruke, crno-bijele osjećaje. S druge strane priče odlična je Stella Gibson (G. Anderson) koja dolazi u Belfast pomoći lokalnoj policiji u rješavanju slučaja, ali će karakternu snagu i reputaciju "žderačice muškaraca" pokazati u punom sjaju baš u odnosu na Paula Spectora (Dorman) koji na vrlo bizaran način ubija svoje žrtve. Njihova će međusobna igra biti pravo nadmetanje karaktera, a mačka i miš jednostavno nisu dovoljno dobre usporedbe za intenzitet kojim serija obiluje. Nedavno je BBC završio drugu sezonu. Onu prvu imali smo prilike gledati na hrvatskim ekranima, a za one koje je serija ipak zadržala ispred malih ekrana (imajuć u vidu njen spor tempo i nijansiranje priče) u ovom ću tekstu dotaknuti obje sezone, po mogućnosti sa što manje kvarenja priče.
Belfast je vrlo osjetljivo područje koje baš ne prihvaća rado pomoć iz Engleske. Kad Stella dođe pomoći pri rješavanju ubojstava mladih žena suočit će se s dvije prepreke prije nego što uopće započne s radom. Žena je i strankinja koja mora biti svjesna da joj se ni najmanji propusti neće tolerirati. Ubijene žene su sve sličnog fizičkog izgleda, a da stvar bude gora po policiju jedna je žrtva prijavila provalu i krađu donjeg rublja neposredno prije nego je ubijena. Zaplet gubi dio čari onog trenutka kad nam otkriva identitet ubojice na taj način prebacujući fokus priče s toga tko je počinitelj na to kako ga uhvatiti i zašto on uopće to čini. Gillian Anderson ovdje zaista briljira, nadopunjujući ovu ulogu s onom psihologinje Hannibala Lectera u seriji "Hannibal" i istovremeno još jednom potvrđujući glumačko umijeće zahvaljujući kome je u stanju nositi priču. Anderson je kao stvorena za glumu snažnih ženskih likova koji se kroz odgonetavanje slučaja rješavaju i svojih demona. Dorman s druge strane igra Paula Spectora, savjetnika za žrtve koji je u isto vrijeme brižan otac i relativno neuspješan suprug. Ta ambivalentnost ubojice, prikazana na ekranu u prvoj sezoni, jedna je od posebnosti "Pada" jer je rijetko vidjeti ubojicu s ljudskim licem. Stella i Paul počinju igrati opasnu igru koja se iz epizode u epizodu polako razgrađuje sve dok jedno od njih ne bude osuđeno na konačni "Pad". Pitanje koje nam serija postavlja glasi: hoće li Stella pasti s pozicije vođe istrage i na taj način biti neuspješna u hvatanju zloglasnog ubojice ili će Paul pasti u ruke zakona i time prekinuti svoj, naizgled ničim izazvan, krvavi pohod? Stella je i ovdje psiholog, očito i ona ima nekakvu traumu iz prošlosti i jasno je kako će Paula pokušati uloviti na vlastitu ranjivost. Bizarno je što tu ranjivost pokazuje samo ubojici dok je ispred svih ostalih (pogotovo suradnika u policiji) snažna i nedodirljiva. Razgraničenje između nagona i emocija koje pokazuje u osobnim vezama pomaže joj i pri rješavanju slučaja no (kao i obično u sličnim produkcijama) postavlja se pitanje da li na taj način postaje sličnija ubojici nego što si želi priznati.
Paul Spector, s druge strane, ubojica je s dva lica. Taj kliše pristup u njegovom slučaju savršeno pali i može ga se doživjeti kao nekakav amalgam između "Dextera" i "Hannibala". U prvom slučaju zbog njegove karakterne dvostrukosti i zato što publiku navodi na suosjećanje, a u drugom zbog njegove stručnosti prilikom psihologizacija kako njegovih žrtava, tako i suparnice. Igra koju je započeo evidentno neće moći predugo trajati, ali Spector će napraviti sve da njegov odabir kako će završiti na kraju bude jedini koji je preostao. U pomalo sporoj prvoj sezoni Stella shvaća s kakvim monstrumom ima posla, dok Spector shvaća kako ju neće tako lako preveslati. Završetak koji nam je pokazan na kraju sezone ostavlja neka pitanja otvorenima, ali je s njime savršeno jasno da priča nema još puno za reći, stvari moraju krenuti prema kraju. Igra dva snažna suparnika završena je, ali nastavit će se onog trenutka kad za to bude vrijeme. U boksačkom meču potrebna su tri nokauta, prvu sezonu možemo gledati kao jedan. Nastavak "Pada" odgovorit će na pitanje tko će od dvoje različitih boraca (Stella ili Paul) na kraju pasti.
Druga je sezona (barem u formatu koji sam ja gledao) duža od prve za epizodu. Nisam siguran da je to opravdano s obzirom da sezona izgleda šlampavija i umjetno produživana do tog trajanja. Glavnom pokretačkom snagom serije i dalje ostaje dvoje glavnih likova, a svi ostali spadaju u sferu sporednosti. Kakogod, otkrivaju se detalji ubojičine prošlosti i što bliže Stella bude otkrivanju njegovih tajni to je veća vjerojatnost da će ga uhvatiti. U samom početku druge sezone shvaćamo da je odnos dvoje suprostavljenih likova podignut na osobnu razinu, a na toj su razini svi potezi dopušteni. Intima oba lika izlazi na vidjelo, ali u prvoj se polovici sezone ipak to klišejističko iskorištavanje intime donekle uspijevalo izbjeći. Stella i Paul započinju još opasniju, usudio bih se reći, gotovo kockarsku igru u kojoj nije jasno tko će pobijediti. Tu serija počinje još više ličiti na odnos Clarice i Hannibala iz "Jaganjaca", a obje će strane u privatnosti protivnika pokušati pronaći oruđe koje će prouzročiti njegov konačni "Pad". Kad se to tako postavi arhitektura druge sezone djeluje i zanimljivo, ali je tempo u prvoj polovici još sporiji nego u dobrom dijelu prve sezone i radnja se počinje pomicati s mjesta tek u zadnje tri epizode. Nakon "Bloodlinea", "The Fall" je još jedna serija kojoj skraćivanje ne bi škodilo,
Vrijedi istaknuti i odličnu ulogu Valene Kane kao Rose Stagg u drugoj sezoni kao jednog od ključnih likova za raspetljavanje radnje. Kane je u sceni monologa u kameru odigrala sjajno i odlično poslužila kao odmor od (i predigra za obračun) dva glavna lika.
Dinamika između Gillian Anderson i Jamieja Dormana izrazito je zanimljiva, a u drugoj sezoni parodiranje njegove uloge iz "50 nijansi sive" svemu daje dodatni začin i pomalo humorističan twist koji joj je falio u ranijim epizodama. Obračun dvoje protivnika je malo blijed, a zadnjih epizodu i pol druge sezone i dosta predvidiljiv. Čini mi se da je iskorišteno previše poznatih scenarističkih oruđa za ovaj tip priče pa sam već na polovici predzadnje epizode pogodio kakav bi mogući svršetak mogao biti. To je za ovaj tip serije šteta jer je u prvoj sezoni priča iznenađivala. Nakon završetka druge sezone ostavljen je otvoren kraj. Priča se mogla nastaviti, a mogla je i ovako završiti. S obzirom da je treća sezona odobrena (ali kraća od ove), scenaristi su odlučili bolje zaokružiti priču. Tko je na kraju stvarni junak serije "Pad" i kako će se ona završiti još nije poznato. Koliko je za seriju dobro da se nastavlja nisam sasvim siguran, ali bit će zanimljivo vidjeti kamo će junaci odvesti priču. Odlične glumačke izvedbe Anderson i Dormana, kao i još neka neodgovorena pitanja, bit će dovoljan razlog za gledanje. HRT će sigurno otkupiti i drugu sezonu. Dobra je to odluka jer je "Pad" drugačiji od ostalih britanskih trilera novije produkcije. Dok se u njima uglavnom radi o ubojstvu ili nestanku koji se riješava pa se na taj način dolazi do identiteta ubojice, "Pad" nam daje igru nadmudrivanja. Ono što nas može šokirati više od svega je to što tijekom gledanja nismo sigurni za koga navijati. To, doduše, navodi na tezu da je "Pad" iz naslova zapravo naš.
Pitanje je samo želimo li si to priznati.
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.