"Treba ih sve pobiti". "Nikad oni nisu ni bili normalni." Svijet se dijeli na naše i njihove po milijunti put i retorika se ponovno zaoštrava. Mržnja, pokazuje se još jednom, nema alternative u nerazumnosti jer kad su drugi nerazumni to moramo biti i mi iako nas to vraća do spaljivanja vještica, suđenja Galileu, Giordana Bruna i još dalje... Uvijek su to neki nedohvatni, fiktivni "oni" i uvijek smo to neki imaginarni (u stvarnom životu rijetko prisutni) "mi". Iz tog razloga se sjetih obraditi sjajan ruski film "Kukavica" koji progovara o snošljivosti u trenucima ekstrema. Kad se u najtežim trenucima Drugog svjetskog rata u Finskoj susretnu Rus i Nijemac, obojica ranjeni, u kolibi s Finkinjom koja ne govori njihove jezike morat će komunicirati. Kroz nju će shvatiti kako su, suprotnim ideologijama usprkos, ipak samo ljudi i da je preživljavanje bitnije od rata. Strast i primalni ljudski nagoni izbijaju na površinu. Rat je, istina, ovdje samo kulisa. "Kukushka" postavlja pitanje koga ćemo od navedenih izbaciti iz gnijezda? Tko ima skrivene motive? Situacija idealna za "Najslabiju kariku", a izvedena na fenomenalan način po svim zakonitostima vrhunske kinematografije.
Osnovna vrijednost ovog filma je baš u tom pokušaju suživota u uvjetima koji suživot ne priznaju. Trio u kolibi nema izbora nego preživjeti, a najveća će mu zapreka pritom biti ideologija. Izbora nemaju. Moraju naći način da se izdignu iznad podjela i postanu suradnici. Primalni nagoni su preživljavanje i seks. Oba itekako prisutna u filmu, oba kao da predstavljaju antitezu ratu. Rat je, čini nam se, ovdje samo razlog ekstremne situacije. Konačno pitanje koje nas film pita je: "Koliko ideologija može zatrovati pojedinca?" ili "Može li iskustvo spasiti ono što ideologija uspije zatrovati?" Oba su pitanja iznimno bitna i oba nas uvlače u film. Kome će ideologija prevladati nad iskustvom? Kukavica je ptica koja simbolizira iznevjereno povjerenje. "Kukavica" je u ovom filmu teška za predvidjeti. Za likove se gledatelj lako veže. Iznevjereno povjerenje nije samo ono suboraca već i ono gledatelja. Recepcija filma možda čak ovisi i o ideološkom opredjeljenju gledatelja (u tom je slučaju "Kukavica" on) što film čini još zabavnijim i privlačnijim za gledanje.
Za ovaj je film jako bitna i rodna komponenta. Anni (Anni Kristiina-Juuso) spašava dvojicu vojnika suprostavljenih strana. Oni, iako na suprotnim stranama rata, za nju ne predstavljaju vojnike. Oni su za nju muškarci. Pretpostavljanje rodnih ideološkim odrednicama pomoglo je vraćanju postavke najvećeg sukoba dvadesetog stoljeća na primalnu razinu. Ljudi su, tvrdi redatelj Aleksandar Rogožin, ipak samo ljudi. Tek nakon toga nacisti ili partizani. Sličan pokušaj tematiziranja ratnog sukoba mogli smo vidjeti u nedavnom estonskom filmu "Mandarine" koji je bio nominiran i za "Oscara" u kategoriji najboljeg stranog filma, ali je "Kukavica" po mom mišljenju temu obradila ambicioznije, smjelije i provokativnije. Baš vraćanje ljudskih emocija na primalne impulse jedna je od glavnih snaga "Kukavice" za koju možemo reći da je film koji energiju crpi baš iz te nagonske sinergije spolnosti, ljudskosti, prijateljstva s jedne i ideologije/mržnje s druge strane. Muškarci su u ovom filmu ispočetka predstavljeni crno-bijelo, ali kako film odmiče njihove su nijanse vidljivije. Veikko (Ville Haapasalo) i Ivan (Viktor Bychkov) postaju svedeni na razinu između poganskog i civilizacijskog, nagonskog i ideološkog i u principu služe kao otkrivanje onoga što sve nas ispod zagađenih slojeva propagande čini razumnijima od životinja. Moramo se vratiti animalnosti kako bismo otkrili svoju ljudskost. Vrlo intrigantna i neočekivana poruka za jedan, po najavi, ratni film.
"Kukushka" tu ne staje. Nastavlja dalje. U kolu mržnje u kojem ih "treba sve pobiti" i u kojem "oni" (ti nesretni stalni "oni" za razliku od povlaštenih ispravnih "nas") "nikad nisu ni bili normalni" teško je pronaći glas razuma. Jezik je nebitan jer se protagonisti ovog filma međusobno ne razumiju. Ideologije su nebitne jer moraju preživjeti. Kad oduzmeš jezik i ideologiju ostaje suživot. Kakav-takav. U njemu će film postati odraz nagona, kako onih pozitivnih tako i onih negativnih. "Kukushka" je genijalan film, film o kojem ćete razmišljati još godinama nakon što ga pogledate.
Nedavni nam događaji pokazuju kako se po tom pitanju ništa nije promijenilo. Vjerojatno nikada ni neće. Uvijek ćemo pronaći neku "Kukavicu" koja će gorjeti na lomači. Lakše je tako. Neki su ljudi jednostavno opsjednuti zlom, ideologijom ili religijom, možda isključivo nagonom za ubijanjem. Zato nema opravdanja. To nam, doduše ne daje za pravo da budemo gori od njih. Za lomače uvijek ima vremena čak i kad se sjetimo da je Galileo bio u pravu. Da, ipak se kreće. Samo nisam odveć siguran u kojem smjeru.
Ocjena 10/10
Ocjena čitatelja:
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.