DANČI BIRA: "Elle s'appelait Sarah / Sarin ključ" (2010.) - Ključ ima više značenja.

16. kolovoz 1942. godine je crni dan francuske povijesti. Nacistički kolaboracionisti počeli su okupljati žene i djecu iz židovskih četvrti. Iluzija da će odvoditi samo muškarce brzo se rasplinula. Sara je snalažljivo dijete. Kad je policija pokucala na njihova vrata sakrila je mlađeg brata u ormar i zadržala ključ. Obitelj je razdvojena. Ona, otac i majka na putu u logor, brat zaključan u ormaru. Hoće li se izvući? Hoće li mališan preživjeti? Djevojčica grčevito drži ključ dok mi zajedno s njom pokušavamo pronaći odgovor na sva ta pitanja. „Sarin ključ“ je potresan, ali i važan film u kojem je holokaust kulisa za psihološku dramu koja pokazuje kako aveti prošlosti traju nekoliko generacija.

Film nas odvodi u paralelne radnje koje dijele iste lokacije. Suočavanje s prošlošću je izvedeno inteligentno pa je lik Sare iskorišten kako bi se pokazalo da u vihoru rata ima ljudi spremnih riskirati sve kako bi se pomoglo ugroženoj nevinosti. Sudbina dvaju obitelji, one protjerane iz pariškog stana tog kolovoza i one koja se u njega nakon tog uselila, isprepliću se kroz film. U tom je prepletanju najmanje važno kome stan pripada. Jer, „Židovi nisu ljudi“, kako je rekao u nedavnom rumunjskom filmu „Bravo!“ svećenik najavivši tako izjavu koja je predstavljala pravi festival predrasuda. Sara će pokušati spasiti brata, a posljedice njenih postupaka proganjat će ju ostatak života. Trauma je to koja ne zacjeljuje, uči nas film. „Sarin ključ“ u tom smislu ima više značenja. Postoji ključ koji njenog brata oslobađa zatočeništva, kao i ključ koji će ona nakon rata nositi u sebi. Pitanje identiteta, patnje i smisla života proteže se filmom kao da je riječ o finom koncu ideja sve dok na kraju ne ostanemo osupnuti raspletom koji je taman toliko patetičan da ne bude pretjeran.

„Sarin ključ“ nastao je prema popularnom romanu Tatiane de Rosnay koji je u Hrvatskoj izdala Mozaik knjiga. Zloglasna racija Vel' d'Hiv pokazala je poltronsko lice višijevske Francuske, ali i očito ukazala na to da sve Židove u zemljama pod nacističkom okupacijom čeka ista sudbina. Važno je primijetiti kako je odvijanje radnje u dva vremenska toka ukazalo i na pokušaj zataškavanja tamne mrlje francuske povijesti dok je istodobno pokazivalo kako i nove generacije nose ožiljke te stare, mučne traume.

Dvije uloge nose film. Američka novinarka Julia Jarmond (Kirsten Scott Thomas) istražuje slučaj i unutar njega otkriva neugodnu tajnu, a mala Mélusine Mayance izaziva empatiju sjajnom ulogom Sare, djevojčice rastrgane ratom i osjećajem krivnje. Redatelj Gilles Paquet-Brenner (koji je režirao i „Mračna mjesta“, najnoviju ekranizaciju Gillian Flynn) sjajno je pogodio mjeru između empatije i patetike stvorivši bez dvojbe u „Sarinom ključu“ svoj najzreliji film. Zadatak adaptacije teške teme s potencijalno kontroverznim posljedicama odrađen je uvjerljivo i sigurno, a knjiški je predložak iskorišten kako bi se do kraja zaokružila ljudska i ratna drama glavnih likova.

Postoje trenuci u kojima se dodiruju i mire prošlost i sadašnjost. Kako bi ih mogli do kraja doživjeti obje moraju biti iskrene i priznati greške. „Sarin ključ“ film je o tim greškama, ali i o izgubljenom identitetu u ratnim ožiljcima. Film je to koji otključava zakopane grijehe nacije koja voli slobodu, ali i pokazuje kako vrijeme liječi rane tek onda kad mu to dozvolimo.

Zbog svega toga „Sarin ključ“ treba pogledati. Riječ je o dobrom filmu koji je obradu već poznatih tema odveo u novom smjeru. Na koncu, riječ je o filmu iz kojeg bismo i mi mogli nešto naučiti.