DANČI BIRA: "Mladost / Youth" (2015.) - Umjetnost uvijek ostaje mlada. - MovieLand

Prvi Sorrentinov film koji sam gledao bio je “Ovo mora biti pravo mjesto” u kojem Sean Penn glumi ocvalog gotičkog rokera. Već gledajući taj film Sorrentino mi se uvukao pod kožu, a kombinacija ležernosti, vizualne ljepote i morbidne ozbiljnosti postala je njegovim očekivanim zaštitnim znakom. U „Velikoj ljepoti“, dobitniku „Oscara“ za najbolji strani film 2014., Sorrentino je ponovno uzeo ocvalog umjetnika za glavnog junaka, a njegovom je hedonističkom životnom stilu pridodao i gubitak umjetničkog nadahnuća kao onu drugu, tužniju stranu priče. Nakon ta dva, osobno draga filma, došao je red i na „Mladost“. Najnoviji Sorrentinov film mijenja uloge i za njega je mladost ustvari reminiscencija. Mladost duhom, kad tijelo već ostari. No, Sorrentino ne bi bio vjeran sebi da u svemu tome nema i drugu poruku. Umjetnost ne stari. Umjetnost (u konkretnom slučaju glazba) je uvijek mlada. U tom je smislu „Mladost“ vrlo osoban film iako nije provokativan kao ranije spomenuti naslovi.

Privlačnost najnovijeg Sorrentinova filma leži i autoreferencijalnosti. „Mladost“ je film o umjetnicima, film o glazbi, filmu i popularnoj kulturi. U priči se tako Sorrentino referira na moderni Hollywood, na odnos prema legendama, ali i na ikone popularne kulture poput Diega Armanda Maradone (Rolly Serrano) koji je ovdje samo još jedan sorentinovski propali umjetnik, još sposoban žonglirati teniskom lopticom ali istodobno nesposoban prepoznati vlastitu karikiranost. Upravo tu, u tom procijepu između sposobnosti i karikiranosti; između umjetničkog ostvarenja i traganja za inspiracijom Sorrentino je pozicionirao „Mladost“.

Negdje u švicarskim Alpama nalazi se utočište za bogate i slavne. Fred Ballinger (Michael Caine), ostarjeli kompozitor, nalazi se u tom odmaralištu umjetnika zajedno sa svojim prijateljem, redateljem Mickom Boyleom (Harvey Keitel). Njih su dvojica u monogočemu suprotnosti. Jedan se bavi glazbom, drugi filmom. Jedan ima mnoštvo zdravstvenih problema, a drugi je predobro odgojen da bi priznao da ih nema. Jedan se povukao u svojevoljnu izolaciju, a drugi je tu samo zato što nastoji naći inspiraciju. Upravo zbog svih tih suprotnosti, zbog svih tih referenci, njih dvojica sjajno funkcioniraju. U nekoliko će navrata tijekom filma evocirati uspomene na žene s koje su zavodili, na ljude s kojima su surađivali, a nit vodilja njihova odnosa bit će da si „govore samo dobre stvari“. Kao da se implicitno poručuje da je onih loših ionako previše. Dva iskusna glumca u ovom su filmu pokazali koliko su dobri i dokazali da nisu još za „staro željezo“. Dapače, njihove uloge, s obzirom na kultni status koji uživaju, mogu se opisati i kao autobiografske. Njih nadopunjuju i odlične sporedne i epizodne uloge. Rachel Weisz kao Ballingerova kćer jedna je od poveznica radnje, a epizodna uloga Jane Fonde kao holivudske dive Brende Morel daje dinamiku konačnom raspletu. Paul Dana je comic-relief ovog filma, opuštajuć u ulozi glumca obilježenog jednom ulogom, a uvjerenog da ima talenta za mnogo više. Svojevrsna je kritika glumaca ukalupljenih u uloge superheroja iz kojih do kraja karijere ne mogu izaći.

U „Mladosti“ je vizualna naracija važnija od izgovorene. Ljepota filma na trenutke podsjeća na filmove Terrencea Mallicka, ali bez njegove uobičajene pretencioznosti. Sorrentino se igra s ponavljajućim kadrovima i referencijalnim likovima pa tako nekoliko puta u toku filma vidimo budističkog redovnika (pitanje lebdi li on ili ne?), glumice iz Doyleovog minulog rada („vi niste dobar ženski redatelj gospodine Doyle, vi ste naprosto – dobar redatelj“) , ali i mnoštvo scena koje djeluju poput niza fotografija u kojima se, za one koji znaju promatrati, kriju ključni tragovi za rasplet.

Dijalozi Freda Ballingera, kompozitora čiji je najpoznatiji rad naslovljen „Jednostavne pjesme“, i kraljičina izaslanika koji organizira njenu proslavu važan su i pomalo sirov dio filma. Važan zato što kroz taj dijalog otkrivamo ključne osobine glavnog lika (isključuje li umjetnost ljudskost?), a sirov jer odgovara na glavno scenarističko pitanje: zastarjeva li ikad umjetnost i ima li i sam autor pravo odrediti kako će se i kad ona izvoditi? Onog trenutka kad je skladba napisana, kad je knjiga izdana, kad je film snimljen – je li umjetnost i dalje vlasništvo onih koji su je stvorili ili je dio nas koji smo u njoj pronašli komadić sebe?

Ključno je pitanje filma što to umjetnost čini mladom i kad njeni tvorci ostare? Nekoliko osi odnosa to pokazuje. Os roditelj – dijete i os skladatelj – maloljetni izvođač. Obje su te osi vrlo slične. Roditelja i dijete veže rodbinska veza, a skladatelja i izvođača veže skladba, ista ona skladba koja će se izvoditi čak i kad razlozi za njen nastanak više ne ne postoje. Kao što roditelj ima tajne od vlastite djece, poručuje Sorrentino, tako i skladba skriva tajnu od vlastita tvorca. Ona će, naime, živjeti u novim interpretacijama, osamostalit će se. Primijetit ćete, to je na kraju konačni cilj svakog odrastanja.

„Mladost“ je predivan film. Svakako među tri ili četiri najbolja u 2015. No, „Mladost“ je i art film, vizualna slikovnica u kojoj kamera vrlo često preuzima ulogu pripovjedača. Poneki će kritičar primijetiti da nije onako provokativan kao „Velika ljepota“ ili onako subverzivan kao „Ovo mora biti pravo mjesto“, ali „Mladost“ čini mi se nije ni imala tu namjeru. Najnoviji film Paola Sorrentina naprosto je emotivna posveta umjetnosti i ljudima koji ju stvaraju. Oni nisu bez mana, dapače. No, bez obzira stvarali tu umjetnost dirigentskom palicom, kamerom ili nogometnom loptom, njihova će ih djela nadživjeti i ako su zaista svevremenska – ostat će mlada.