RECENZIJA: "Marvelova JESSICA JONES" (2015.) - psiho-triler i vrhunska televizija. - MovieLand

Pod Marvelovom MAX oznakom izdane su neke od najbrutalnijih i najrealnijih priča devete umjetnosti. Među pričama koje su prilikom izlaska MAX oznake bile posebno omiljene ističu se “Punisher” Gartha Ennisa i “Alias” Briana Bendisa. “Punisher” je već imao nekoliko manje ili više uspješnih adaptacija, a sad smo dočekali i adaptaciju „Aliasa“ (koji nema ništa zajedničko s ABC-jevom serijom) pod nazivom „Marvel's Jessica Jones“. Što povezuje MAX oznaku i ovu adaptaciju? MAX oznaka Marvelovih stripova, započeta 2001., predstavljala je seriju priča koje su nalikovale R označenim filmovima. Nasilje, jezik i seksualnost u tim su pričama poželjne, a takva je etiketa omogućila autorima da likove odvedu u smjerovima koje im cenzura i dob čitatelja nisu dozvoljavale. MAX etiketa je, ukratko, odvela poznate stripove u svijet odrasle, zahtjevnije publike. U tom smislu je zanimljivo promatrati Jessicu Jones. Kad je Netflix objavio da nakon „Daredevila“ (o kojem sam već pisao) izbacuje seriju o Jessici Jones na forumima je zavladalo iznenađenje. Jessica je, za razliku od slijepog osvetnika, relativno nov lik, i pojedini su ljubitelji stripova mislili da se i Netflix i Marvel kockaju s takvom serijom. Zadovoljstvo mi je reći, nakon pogledanih 13 epizoda, da su pogriješili.

„Jessica Jones“ funkcionira kao kriminalistička serija više nego kao serija o superherojima. S obzirom da se radi o adaptaciji stripa izdanog pod MAX etiketom atmosfera koju serija stvara je mračna i uznemirujuća. U pojedinim scenama pomislio sam da gledam psihološki triler na tragu „Sestara“ Briana De Palme, a u drugima je opet „Jessica Jones“ bila prvoklasna drama karaktera koja može služiti i kao udžbenik kako izgraditi odnose među likovima. Nakon što je u „Daredevilu“ Netflix predstavio mračni, street-level, kutak Marvelovog filmskog svemira „Jessica Jones“ tom kutku dodaje dozu neprilagođenosti, izgubljenosti i kritike superherojskog identiteta. Jessica je, naime, sve što Matt Murdock nije. Njen je život obilježen traumama, ona je alkoholičar, ne poznaje granice, a za ostvarenje cilja spremna je makjavelistički učiniti i stvari s druge strane zakona. Jessica je proizvod svojih trauma, a kad gledatelj sazna kakve su, zaključi da je još dobro i ispala.

Tko je onda Jessica Jones? Jessica je privatni detektiv. U opisu posla nalazi joj se hvatanje preljubnika, dostavljanje sudskih poziva, pronalazak nestalih osoba, rješavanje zločina za koje policija nema volje ili vremena. No, Jessica Jones je istodobno i bivši superheroj koji se odrekao herojizma jer joj, između ostalog, „tajice loše stoje“, a njena stripovska verzija čak kaže kako joj je „za tajice preveliko dupe.“ Već iz tih nekoliko rečenica možete zaključiti u kojem nas smjeru vodi „Marvelova Jessica Jones“. Ona nije klasični junak kakvog biste očekivali od stripovske adaptacije. Ova serija miriši na kriminalističko, psihološko nadmudrivanje. U svojoj biti više triler nego superherojska serija.

Krysten Ritter u glavnoj ulozi uspijeva pogoditi nijanse traumatiziranosti i teškoće socijalnog integriranja. Njena je uloga iznimno zahtjevna jer je Jessica Jones istodobno „nedovršeni“ superheroj i žrtva perfidnog serijskog ubojice. Kao lik Jessica ima problema u ostvarivanju trajnijih odnosa i gotovo kroz svih trinaest epizoda mazohistički kažnjava samu sebe za prošle grijehe koji se postupno otkrivaju kroz seriju. Dvoje ljudi s kojima ostvaruje povezanost, Luke Cage (također stripovski junak važan za ovaj dio svemira) i Trish (Patricia) Walker (također stripovska junakinja, ali i zamjena za Carol Danvers/Ms. Marvel) svatko na svoj način nastoje pomoći Jessici pri eliminiranju uzroka njene traume i glavnog antagonista serije – Killgravea.

Ovdje Netflixove serije briljiraju. Antagonisti su i kod „Daredevila“ i kod „Jessice Jones“ briljantni. U „Daredevilu“ smo imali izvrsnog i brutalnog Vincenta D'Onofria kao Kingpina, a ovdje imamo Davida Tennanta u ulozi izvanrednog psihopata. Tennant, koji je postao zaštitno lice britanske televizije zadnjih godina, dominira u ulozi negativca koji može kontrolirati umove ljudi oko sebe. Sama činjenica da je u stanju kontrolirati um ljudi čini ga vrlo teškim protivnikom, a u ranijoj fazi Jessicina života baš je ta kontrola postala glavnim uzrokom traume koja ju je i odvela u nesređen život i alkoholizam. Iako u stripu Killgrave ima ljubičastu kožu, producenti su se ovdje zadovoljili ljubičastim kaputom. Taj dugi kaput s kravatom pomalo podsjeća i na najpoznatiju (po mnogima i najbolju) Tennantovu ulogu do danas - onu devetog Doktora u kultnoj seriji „Dr. Who“. Killgrave u seriji podsjeća na Hannibala Lectera, a posebno se to vidi u epizodi gdje nastoji (bez upotrebe svojih moći) manipulirati i Jessicom i njenim suradnicima kroz izolacijsko staklo kojim je odvojen od svijeta. Autori serije su odlično naglasili ljudsku stranu antagonista. Slično kao s Kingpinom u „Daredevilu“, Killgrave ovdje u jednom trenutku skoro postane simpatičan. Osjećaj jeze koji stvara je, međutim, izrazito stvaran.

„Daredevil“ i „Jessica Jones“ pripremaju teren za „Defenderse“; seriju u kojoj će se razni street-level junaci ujediniti, a najavljeno je da će im se pridružiti i Punisher. To pripremanje terena se kod obje serije vidi, iz razloga što se obje nadovezuju na Marvelove visokobudžetne filmove i suočavaju s posljedicama postupaka Iron Mana, Hulka, Thora i ostalih na onoj prizemnoj, ljudskoj razini. To će suočavanje očito predstavljati okosnicu daljnjeg razvoja njihove priče, a poznavajući materiju ne bi me iznenadilo da nekog od tih likova vidimo i u nadolazećem „Kapetanu Amerika: Građanski rat“ u kojem će upravo pitanje kontrole aktivnosti maskiranih osvetnika biti glavna tema. „Defendersi“ će imati svoju priču, ali sve vodi ka konačnom spajanju raznih niti Marvelova svemira u epsku priču na više razina. Obje su serije osim svojih glavnih protagonista uvele i nekoliko važnih sporednih likova. Trish (Rachael Taylor) i Luke (Mike Colter) samo su neki od njih. Svi će ti likovi imati važnu ulogu u pričama koje slijede.

„Jessica Jones“ je osim Killgravea predstavila još jednog, u budućnosti bitnog, antagonista. Will Simpson, policajac kojeg prvo upoznajemo pod Killgraveovom kontrolom, prolazi nekoliko amplituda tokom serije. Njegov razvoj je intrigantan, a zanimljivo je primijetiti kako put od pozitivca do negativca i nije tako dug. To je upravo ona linija kojom tako samouvjereno kroče Netflixove serije po Marvelovim stripovima. Mračnije, nasilnije i režijski perfektne kod njih ne postoji jasno, zakonom omeđeno, dobro i zlo. Ne postoje apsolutne kategorije. U samom stripu prema kojem je serija napravljena autor stripa ih osuđuje. U fikciji apsolutne kategorije možda postoje. U stvarnom životu, poručuje nam, istina je uvijek negdje između.

„Jessica Jones“ dokaz je da živimo u zlatnom dobu televizije. Također, potvrda je kako jedino načini distribucije koji sliče Netflixovom (Amazon, HBO) mogu adaptirati R sadržaje kao što su stripovi s MAX oznakom. To objašnjava zašto je nedavna adaptacija „Hellblazera“ na NBC-ju bila neuspješna, a po traileru ne očekujem neki uspjeh ni od nadolazećeg „Preachera“ na ABC-ju. Takve teme traže kreativnu slobodu kakvu u ovom trenutku nude jedino streaming platforme ili HBO. Autorica serije Mellisa Rosenberg napravila je sjajan posao pri adaptaciji stripa. Brian Bendis i Michael Gaydos, autori stripa, također su odradili sjajnu prilagodbu na televizijski medij. Zbog svega toga, „Jessica Jones“ je TV poslastica čak i za one koji ne vole stripove i superheroje. Da se maknemo od klišeja i predrasuda, „Jessica Jones“ je vrhunska televizijska serija.