RECENZIJA: "Il racconto dei racconti / Priča nad pričama" (2015.) - Zanimljiva isprepletenost drugačijih bajki. - MovieLand

Matteo Garrone će filmskim sladokuscima biti poznat po kriminalističkom remek-djelu „Gomorrah“. „Priča nad pričama“, njegov ovogodišnji film, ipak je od drugačije sorte. Film je to čiji se najveći adut krije u tome što se sastoji od bajki čiji ishod ne možemo predvidjeti jer on nije kao u holivudskim adaptacijama, unaprijed poznat. „Priča nad pričama“ adaptacija je tri priče poznatog Napolitanca Giambattiste Basilea, a koje datiraju još u 17. stoljeće. Basileove priče inspirirale su mnoge, među najpoznatijima braću Grimm. Basileov „Pentamerone“ sastoji se od 50 fantastičnih priča u kojima su glavni likovi divovi, trolovi, vještice i poremećena bića; a njihova atmosfera je mračna, na granici horora i osjećaja jeze koje protobajke, za razliku od Disneyjevih, sadrže. Iako Garrone ne prati doslovce Proppovu „Morfologiju bajke“, njegova „Priča nad pričama“ jedan je od zanimljivijih filmova godine. Garrone je složio film koji se neće svidjeti svima, no oni kojima se svidi smatrat će ga posebnošću ovogodišnje filmske ponude. „Priča nad pričama“ od ovog tjedna igra u hrvatskim kinima, pa bih ga od srca preporučio ljubiteljima fantastike, horora i dobro urađene kostimografije.

U „Priči nad pričama“ susrećemo tri isprepletene priče jer se radnja odvija u tri susjedna (fikcionalna) kraljevstva. Garrone je okupio respektabilnu glumačku ekipu, pa već u prvoj priči svjedočimo kraljevskom paru čiji se život ukratko najbolje može opisati kao „nesretan i nezadovoljan“. Kralj (John C. Reilly) i kraljica (Salma Hayek) imaju snažan razlog za nezadovoljstvo. Kraljica, naime, ne može imati djece. U susjednom kraljevstvu susrećemo se s kraljem (Toby Jones) kojeg zaintrigira buha neobične inteligencije. U trećem kraljevstvu, kralj galebar (Vincent Cassel) koji uživa u izmjenjivanju strasti sa svojim podanicama konačno pronađe jednu koju neće osvojiti tako lako. Iako Vam se možda sva tri zapleta čine poznatima, vjerujte, nisu.

Zanimljive su ekspresije lica glumaca. Svi oni izgledaju kao da su ispali s renesansne slike, ekspresije i izrazi lica podsjećaju na to razdoblje, a komičnost pojedinih situacija kao da je izašla iz Boccacciova „Dekamerona.“ Salma Hayek od toga možda najviše odudara, jer izgledom i scenografijom oko nje strahovito podsjeća na Izabelu Kastiljsku. No, koliko god su uloge spomenutih likova tipske, raspleti u kojima se nalaze – nisu. Već nakon što nas Garrone uvede u sve tri priče možemo vidjeti zajednički podtekst. Bajkovite će konvencije biti prilagođene modernom pristupu. Likovi će, a s njima i glumci, izlaziti iz tipiziranih okvira.

U prvoj priči, „priči o djetetu“ da ju tako nazovem, imamo klasičnu situaciju didaktičke pouke koja se svodi na „pazi što želiš“. Vidi se da je Basile bio uzor braći Grimm, prepoznaju se zajednički elementi, ali njegova je verzija puno mračnija. U kontekstu ovog filma bilo bi bolje reći – sirovija. U središtu ispunjenja kraljičine želje je obrok koji se sastoji od sirova mesa. Ukoliko se odlučite na gledanje filma, obratite pažnju s kojom životinjskom proždrljivošću Salma Hayek pristupa komadu tog, specifičnog mesa. Zadržite to na umu. Sjetite se toga na kraju te priče.

Druga priča, „priča o inteligentnoj buhi“ ustvari se da svesti na podtekst feminizma. Kralj fasciniran bubom ima kćer (Bebe Cave) koja kao i svaka princeza sanjari o udaji. Razvoj njenog lika iznimno je zanimljiv. Sukob karaktera između nje i njenog oca dovodi do zaokreta koji bi, u doba kad je „Pentamerone“ nastao, bio nemoguć. Garrone svjesno radi taj zaokret i time dodaje iznenađenju. S tim da mi se čini da je scena s inteligentnim kukcem posveta Kafki. Vjerujem da je tako, osim ako se nije i Kafka inpirirao Basileom. Bilo bi zanimljivo saznati taj podatak.

Treća priča, „o razvratnom kralju“, priča je koja u tipičnoj srednjovjekovnoj maniri dovodi do zamjene mjesta. Kralj se udvara svemu ženskom što hoda, on nije kralj prepun vrlina, osim ako takvima ne smatramo dekadenciju i alkohol. Treća priča je najmanje koherentna, ali i najviše zalazi u žanr strave. Strava te priče posebno intrigira, dolazi nenadano i grafički ostaje u sjećanju. Kod te priče treba istaknuti i prelijepu Stacy Martin.

„Priča nad pričama“ prvi je film koji je Garrone snimio na engleskom jeziku. U okviru zajedničkog nazivnika sve tri priče treba reći kako svaka na svoj način dotiču suvremene teme. U prvoj je to pitanje osamostaljivanja i društvenih klasa, u drugoj feminizam, a u trećoj važnost mladosti. Mladost je tema koja se proteže kroz film, u tom smislu i dosta slično Sorrentinovom filmu (iako su različiti narativi). Iako sve tri priče po meni imaju didaktičku razinu, ona nije onakva kakvu bismo od bajki očekivali. Isprepletenost tradicionalnog i suvremenog možda je i najveći adut ovog filma. „Priča nad pričama“ u Garroneovim rukama od klasične bajke postaje period-drama s društvenom porukom.

Fantastika funkcionira kao dobrodošao dodatak. Treba posebno vrednovati to što je Garrone ovim filmom stvorio zanimljiv fikcionalan svijet. Iako se ponekad pejzaži i eksterijeri mogu činiti kao pretjerana upotreba CGI tehnologije, fotografija filma je fantastična. Treba istaknuti i glazbu (Alexandre Desplat) što zaokružuje poetičnost režije na koju smo od Garronea već navikli.

Sve u svemu, „Priča nad pričama“ jedan je od cinefilski najzanimljivijih filmova ove godine. Nije za svakoga, prvenstveno zato jer se ovakav spoj fantastike i referenci može činiti predug, a i zato što smo navikli da bajke ipak budu pozitivnije. Također, puristi će ga kritizirati jer se ne drži sasvim Proppove „Morfologije“. Što se mene tiče, „Priča nad pričama“ je zaokružen i ambiciozan projekt koji će biti prava poslastica ljubiteljima morbidnog u ovakvim temama.

Ako ikako možete, svakako ga pogledajte u kinu.