RECENZIJA: "KK SPLIT: ODISEJA U ŽUTOM" (2015.) - Slavna prošlost tmurne sadašnjosti - MovieLand

Postoje nostalgični trenuci kad se zagledaš u prošlost i volio bi da ti pogled ostane u trenucima uspjeha što duže. Takvi se trenuci obično jave kad sadašnjost ne poznaje uspjeh, kad je tmurna i kad je teško naći perspektivu. Opet, obljetnice su tu za takve trenutke. Dokumentarni film „70 godina KK Split: Odiseja u žutom“ koji je emitiran 1. prosinca ove godine na HRT-u prigodan je projekt u kojem ovaj, iz niza razloga posrnuli, košarkaški velikan oživljava slavnu prošlost. Splitska „Jugoplastika“ koju je FIBA proglasila najboljim košarkaškim kolektivom u 20. stoljeću duboko je utkana u povijest hrvatske košarke, a film „Odiseja u žutom“ u nešto više od osamdeset minuta evocira važne trenutke povijesti splitske, hrvatske i jugoslavenske košarke.

Nemoguće je pričati o bilo kojem sportu u Splitu, a da se ne spomene Hajduk. „Odiseja u žutom“ spominje kako je u gradu inficiranom nogometom košarka počela. Počeci košarke u Splitu vežu se za žensku košarku, muška sekcija počela je nešto kasnije. Elvira Čulić Carbonini na početku filma govori o osnivanju žemske košarkaške ekipe koja je prvu utakmicu odigrala 1945. protiv zadarske ekipe. Ta utakmica, osim poraza, uzrokovala je i percepciju kako je „košarka sport za žene.“ Vinko Bajrović je govorio o igralištu na Spinutu na kojem je počela tradicija muške košarke u Splitu. Ljudi koji su prolazili pored igrališta nisu shvaćali kako muškarci mogu trenirati košarku. Percepcija se počela mijenjati dolaskom Branka Radonića. Radonić je postavio temelje modernog rada koji su kasnije doveli do prvih velikih uspjeha splitske košarke.

Prva faza dokumentarnog filma govori o prvoj velikoj, legendarnoj generaciji splitskih košarkaša. Ti su košarkaši bili i ključan dio jugoslavenske reprezentacije koja je osvojila svjetsko prvenstvo u Ljubljani 1970. o kojem govori i film „Bićemo prvaci sveta“ o kojem sam pisao ranije. Ime pod kojim klub ostvaruje najveće uspjehe donosi prvi potpisani sponzorski ugovor kluba i tvrtke. Klub nakon preseljenja na Gripe, potpisa sponzorskog govora i dolaska Damira Šolmana gradi poznatu osovinu Skansi-Šolman-Rato Tvrdić koja donosi prvo prvenstvo Jugoslavije (1970./71.). Priča o toj generaciji nastavlja se i prvim finalom Kupa prvaka Europe koji „Jugoplastika“ nesretno gubi 70:69 od talijanskog Ignisa '72. Ta generacija koja je uz Krešu Ćosića predstavljala okosnicu i pobjedničke jugoslavenske reprezentacije na SP ispustila je priliku da postane prvak Europe za jednu, zadnju loptu. Rad Petra Skansija posebno treba istaknuti u trenerskom segmetu i u građenju nove, uspješne genracije splitskih žutih. Generacija predvođena Jerkovom i Krstulovićem, s Tvrdićem na odlasku osvojila je 2 Kupa Radivoja Koraća. U tom dijelu, rekao bih, završava prva faza filma.

„Znate kad ćete sigurno dat koš“, kaže Jerkov, „kad prestanete mislit i kad radite sve instinktivno.“

Najemotivniji trenutak filma i prijelomnica između dvije genijalne generacije oproštaj je Rate Tvrdića od aktivnog igranja. Mladen Delić u svom prepoznatljivom stilu komentira taj oproštaj i tako stvara atmosferu od koje se, iskreno, čovjek naježi.

Druga faza dokumentarnog filma govori o građenju najpoznatije, trofejne genracije osamdesetih. Skansi, Slavnić, Trninić i Krešo Ćosić udarili su temelje ubacivanju „žutih pilića“ u prvu momčad, a njihov rad nadograđen je stručnim i studioznim radom Bože Maljkovića. Trninić o tome govori kako „svaki uspjeh ima više očeva. Morate poštovati one koji su bili prije vas, koji su postavili određene temelje“. Nakon Maljkovićeva dolaska splitska momčad u kojoj su igrali Kukoč, Rađa, Ivanović, Sretenović, Perasović i drugi osamdesetih je dominirala Europom, a sprega igrača i Maljkovića objašnjena je kroz izjave koje bi se mogle smatrati temeljem sportske psihologije i stvaranja zdrave atmosfere i odnosa u ekipnom sportu. Stručnost Maljkovića i genijalnost igrača dovela je do dominacije u Kupu prvaka koja je postala legendarna. Zadnji europski naslov, već pod nazivom POP 84, pod vodstvom Željka Pavličevića bio je posebno iznenađenje. No, isto tako, i labuđi pjev jedne velike generacije. „Odiseja u žutom“ govori i o periodu nakon raspada Jugoslavije. Egzistiranje kluba u devedesetima, za vrijeme Cibonine dominacije također je dotaknuto u ovom filmu. Rađin povratak i osvajanje PH, uz Zdovca i Sesara, donio je „KK Split“ posljednje prvenstvo, a baš pod Zdovčevim vodstvom klub osvaja i Kup Hrvatske kao svoj posljednji trofej.

„Danas su roditelji, menadžeri ko vampiri...“ – Dino Rađa

„Odiseja u žutom“ film je koji je kao arhivsku kompilaciju praćenu izjavama aktera složio scenarist Mladen Ćapin, a redatelj Tomislav Mršić svemu je dao notu nostalgične patine koju obično prošli uspjesi sadrže. „Odiseja u žutom“ putovanje je u neke bolje dane kad je klub s Gripa plovio diljem europe i izazivao respekt u europskim i svjetskim razmjerima. Danas kad je žuti brod više podmornica nego bilo što drugo ne možemo ni zapjevati pjesmu popularnih Beatlesa da bi se bolje osjećali. To je šteta. Ako je istina da se razvijenost društva može mjeriti odnosom prema legendama. „Jugoplastika“, „POP 84“ ili „KK Split“ sigurno je jedna od tih legendi. Iako je danas daleko od slavnih dana, ne igra ni regionalnu ligu i nalazi se pred gašenjem, nadam se da će se naći dobre volje koja bi pomogla da vremešni sedamdesetogodišnjak izbjegne sudbinu tvornice pod čijim je imenom postigao najveće uspjehe.

Minira li se i klub Split će izgubiti jedan od najpoznatijih simbola. Onda će i „Odiseja u žutom“ iz legende prijeći u mit. Za ljubitelje košarke to bi bila neopisiva šteta. Između ostalog i zato što se od prošlosti – ne živi.

Ocjena: Teško je ocijeniti emocije.