RECENZIJA: "Nie yin niang / Ubojica" (2015.) - Spoj art-filma i borilačkih vještina - MovieLand

Danas sam na jednom portalu pročitao vijest kako je ugledni britanski filmski časopis „Sight & Sound” u glasovanju 168 kritičara iz cijeloga svijeta za najbolji film godine izabrao „Ubojicu” tajvanskog režisera Hou Hsiao-hsiena. U tom je glasovanju „Ubojica” osvojio 38 glasova kojima je, usudio bih se reći iznenađujuće, izabran za najbolji film godine. Nakon pogledanog filma, po mom sudu, „Ubojica“ nije najbolji film godine, ali kritičari britanskog časopisa već poslovično na svojim listama imaju niz naslova koji doprinose širenju vidika potencijalno zahtjevnijoj filmskoj publici.

O „Ubojici“ se pričalo još od premijere filma na filmskom festivalu u Cannesu. Film je to koji je budio zanimanje, najviše zato što režiser Hou Hsiao-hsien iza sebe ima bogatu filmsku prtljagu. Tu prije svega mislim na „Grad tuge“, ali i na odlično „Šangajsko cvijeće“. Ako mene pitate „Ubojica“ je slabiji od oba ta naslova, no savršeno mi je jasno čime je osvojio kritičare. Riječ je, naime, o art-filmu koji sjajno spaja klasičnu naraciju wuxia (u doslovnom prijevodu spoj borilačkih vještina i časti) žanra i vizualnost art-filma. „Ubojica“ je spor film, s izrazito vizualno dorađenim kadrovima. Film je to s vrlo malo dijaloga koji kad se pojavi ipak ima funkciju povezivanja radnje. „Ubojica“ je u Cannesu osvojio nagradu za režiju koja je, tu ću se složiti s kritičarima, zbilja posebna kvaliteta ovog filma.

Prije gledanja ovog filma treba prilagoditi očekivanja. Hsiao-hsien nije, primjerice, Ceylan i njegova vizualna naracija u ovom filmu nije toliko koherentna da može u potpunosti zamijeniti dijalog. Ceylan je sjajno to izveo u „Bilo jednom u Anatoliji“, ali u „Ubojicama“ redatelj ni ne pokušava objasniti što se tu zapravo zbiva. Ostavlja se prostor gledatelju da sam zaključi što je to ispred njega servirano i da popuni rupe u priči koje, čini se, ni scenaristu ni redatelju nisu previše važne. U tom me smislu „Ubojica“ jako podsjeća na još jedan od kritičara hvaljen film. „Jauja“ Lisandra Alonsa gotovo na isti način, s puno eksterijera i malo dijaloga, priča priču koja je u svojoj biti vestern smješten u Patagoniju. Osim toga, „Jauju“ i „Ubojice“ veže još jedan važan detalj. Alonso i Hsiao-hsien se igraju formatima filma. Na početku filma imamo crno-bijelu fotografiju, kasnije tijekom filma imamo boju; većina filma je snimljena u 1:33:1 formatu koji se samo u jednoj kratkoj sceni mijenja u 1:85:1 format. To je zanimljiva odluka, zato što u užem formatu koji koristi likovi često izgledaju udaljenijima od fokusa kamere, a igranje bojama (od crvene do sepije) još više dolazi do izražaja.

Što se uspije iščitati iz fragmenata radnje koje nam servira „Ubojica“? Originalni naslov filma na mandarinskom, pod kojim je objavljen u Cannesu, je „Ubojica Nie Yinniang“. Zanimljiva je to promjena u odnosu na internacionalni naslov. Radnja filma se naime odvija u Kini u 9. stoljeću za vrijeme opadanja moći dinastije Tang. Kako to obično biva u srednjovjekovnim društvima, opadanje moći carske središnjice dovodi do osamostaljivanja manjih pokrajina koje onda imaju svoje guvernere/vladare. Opozicija kraljevske moći i feudalnih moćnika jedna je od konstanti srednjovjekovnih društava. Nie Yinniang (Shu Qi) je odvela od obitelji nama nepoznata redovnica uz čije mentorstvo ona postaje fantastičan mačevalac i gotovo nesavladiv ubojica. Međutim, istočnjaci ne bi bili istočnjaci da nisu u sve to skupa ubacili i moralnu dilemu. Yinniang, naime, ima sve vrline potrebne da postane savršen stroj za ubijanje – osim jedne. Mora izaći na kraj s emocijama.

„Ubojica“ je u svojoj srži priča o spletkama i politici. Iako se to možda, zbog količine vizualnog i manjka dijaloga, ne bi reklo. Za publiku koja će prema gornjem opisu i naslovu očekivati film u kojem će sve frcati od koreografije, sukoba i krvi bilo bi bolje da ni ne gleda ovaj film.

Pretpostavljam da je dosta kritika prema ovom filmu došlo baš zbog tog praga očekivanja. Od filma koji se zove „Ubojica“, a glavni lik mu je žena mačevalac prosječan gledatelj bi očekivao da će dobiti prosječnu porciju ženskog Miyamota Musashija. Kad nakon toga dobije art-film s vrlo malo dijaloga, sporog tempa, u kojem caruju dugi kadrovi i kontrasti boja, a usto je još i radnja nepovezana pa dosta toga mora i sam zaključiti, normalno je da će iz kina izaći razočaran. Međutim, dojma sam da se s korigiranim očekivanjima i ocjena filmu drastično diže. Na isti način na koji film priča o spletkama između ljudi koji nastoje izazvati rat i onih koji ga nastoje spriječiti, prodana je gledateljstvu eto još i veća spletka: filmska avangarda i egzotika.

Zadatak na koji se Yinniang uputi nije lagan. Oko njega redatelj gradi čitav dramski zaplet. Kako bi dokazala da može postati savršeni ubojica od nje će redovnica zatražiti da ubije svog rođaka. U tom zahtjevu koji izgleda kao da je izašao iz bajke krije se izazov. Rođak je Tian Ji'an (Chen Chang), ambivalentan lik iz njene prošlosti, prema kojemu ima snažne (ali i suprotne) osjećaje. Bez namjere da kvarim užitak gledanja i otkrivanja tragova radnje koje redatelj servira mogu reći kako, jednom kad se shvati što je namjera, film zbilja impresionira. Izrazito zanimljivi kadrovi, sjajna fotografija i režija, odlično se nadopunjuju s koreografijama borbi koje su kratke i nisu kičaste kakve znaju biti u ovom, posttigrovsko-zmajskom, periodu.

Gotovo svi likovi glume bez ekspresije. Njihova su lica skoro pa nepomična, njihovi pokreti gotovo mehanički. Instruktori borilačkih vještina vjerojatno bi rekli – automatizirani. Kad su redatelja upitali zašto je tome tako on odgovorio: „U žaru borbe, koncentracija je na vrhuncu i tu nema mjesta emocijama.“ Dodao je kako se borba za preživljavanje vodi instinktom. Emocija, poručuje, dolazi kasnije. Nisam baš siguran da se slažem s tom vizijom, pogotovo u kontekstu toga da mi je za vrijeme gledanja filma jedna od glavnih misli bila kako glumcima fali ekspresije, kako fali da dodaju napetosti. Borilačke vještine su samo dodatak filmu. Izgubljene u prekrasnim kadrovima interijera, eksterijera, kontrasta i ekstravagancije vladajućih. Opet, kad se pojave služe razrješavanju radnje.

„Ubojica“ je zanimljiv film, prepun fantastičnih kadrova, glazbe i vizualnih opozicija. No, isto tako film je u kojem radnju treba „nadopisivati“, a za to je potrebno čitavo vrijeme držati koncentraciju kroz dosta spor tempo. Iako traje samo sat i četrdeset minuta, zbog te sporosti ostavlja se dojam da traje znatno duže. Nije da je to neki problem jer film nudi taman toliko koliko je potrebno da zadrži interes. U tom nizu slika koje su usput i posveta kratkoj epizodi kineske povijesti, tajvanski redatelj Hou Hsiao-hsien nastojao je wuxia žanru dati emotivnu dilemu, okvir u kojem će se odgovoriti na pitanje može li se istodobno biti ubojica i emotivac. Na toj originalnosti za ovaj žanr svaka čast. Ma, svaka čast i na hrabrosti da se publici koja voli takve filmove progura art-film. No, je li to dovoljno da bude i najbolji film u 2015. ?

Kritičarima „Sight & Sounda“ usprkos: ne bih rekao.