Svi imamo svoje idole. Zamišljam si situaciju kao ova lika iz filma "Danny Collins". Da se počneš baviti nečim, zapravo bilo kojom vrstom posla, i da ti tvoj uzor pošalje pismo u kojem ti ostavlja svoj broj telefona i inspirira te na daljnji rad, a da to pismo dođe do tebe tek četrdeset godina kasnije kako bi reagirao? Rijetko je koji autor u dvadesetom stoljeću imao takvu kreativnu energiju kao Lennon, a kad se iz sebičnih motiva njegovo pismo zadrži sve te godine da bi pukom slučajnošću stiglo do svog originalnog vlasnika to je tema za film. Nažalost, rekao bih, tema za bolji i kvalitetniji film od "Dannyja Collinsa".
Glumačka je ekipa u filmu izvanredna. Dva stara majstora Christopher Plummer i Al Pacino, odlična Annette Bening i sve bolji Bobby Cannavale. Tu je i Jennifer Garner, ali za nju mi je teško pobjeći od dojma kako joj je svaka uloga ista. Tko je Danny Collins? Kakve on veze ima s Lennonovim pismom? Prije svega, uvod u film nam kaže kako je radnja zasnovana "otprilike po istinitoj priči". U originalu Steve Tilston je (folk) pjevač koji je dao intervju za časopis u kojem je rekao kako se boji da će slava utjecati na njegovu sposobnost stvaranja umjetnosti. Njegov filmski pandan Danny Collins je ostarjela rock zvijezda. Kokain, viski, lebdenje iznad stvarnog svijeta i nekakav fiktivni filter za probleme njegove su glavne karakteristike. Collins, kakvog nam je redatelj Dan Fogelman prikazao ovdje, kliše je propale rock zvijezde. Njegov izgubljeni dodir sa svijetom ujedno je i njegovo utočište jer bi se (kad bi pogledao svijet u lice) prvo morao obračunati sam sa sobom. Nažalost, tu klišeji ne prestaju. Scenaristički poučak slijedi se do detalja. Collins doživljava Lennonovo pismo kao prekretnicu i nastoji nešto promijeniti. Kriza srednjih godina, kriza identiteta i pitanje ostavštine (i ljudske i umjetničke) postaje problemom koji Collins mora riješiti. Njegova upola mlađa djevojka, turneja krcata kokainom i viskijem, izgledom koji neodoljivo podsjeća na ostarjelog Presleyja (kao i mnoštvo takvih fikcionalnih likova nakon Elvisove smrti) - sve to pada u vodu pred Lennonovim pismom. Lennon je ovdje zamašnjak radnje. Njegovo će pismo napokon natjerati Dannyja Collinsa da se suoči sa samim sobom.
Plummer kao Collinsov menadžer briljira. Njegove doskočice razvodnjavaju kliše i čine film zanimljivim za gledanje istodobno dajući filmu toliko potrebnu dozu autoparodije i humora koja mu u kasnijem razvoju radnje grčevito nedostaje. Pacino je također vrlo dobar. Njegov je Collins dosta uvjerljiv iako kako film odmiče njegovi dijalozi i pokušaji humora izgledaju sve nategnutije i neuvjerljivije pa se čak i sam Collins doima kao Pacinova autoparodija. Propala zvijezda koja pristaje na kompromis nešto je što je Pacino odavno nadišao, ali ovdje jednostavno nije bilo moguće izbjeći poveznice koje se nameću između samog glumca i lika kojeg glumi. To je, naposljetku, možda baš i dokaz da je ponovno dao dobru ulogu. Njegovo umijeće glume najviše dolazi do izražaja u scenama s Plummerom i Bening baš zato što su mu njih dvoje ravnopravni partneri. Cannavale je ponovno u ulozi što nalikuje na Kowalskog i sve su njegove uloge pomalo tipizirane. Svoj posao odrađuje dobro, ali razlika se u kvaliteti itekako opaža tek u scenama s Garner koja (opet) djeluje kao svoje prijašnje uloge preslikane na indigo papiru. Giselle Eisenberg je zato vrlo dobra kao dijete s ADHD-om i njena je uloga u potpunosti ostvarila cilj. Jedna je od simpatičnijih dječjih uloga koje sam imao prilike vidjeti.
Kad se sve zbroji i oduzme, što reći o "Dannyju Collinsu"? Prerada istinite priče je potrebna iz dramaturških razloga i čak nije ni loše zamišljena. Odabir glumaca je većim djelom dobar, ali filmu svejedno nešto nedostaje. Imao sam dojam kao da su se scenaristi zagubili između potrebe da dočaraju Collinsovu ljudskost u opreci sa stvarnošću rock zvijezde. Naglasak je, pritom, očekivano stavljen na ljudskost. Pritom je vjerojatmo ideja bila kako će naličje rock zvijezde djelovati šokantnije u opreci s ljudskim momentima glavnog lika. Nažalost, sve nam je to dano u rudimentarnim crtama koje na trenutke djeluju u potpunosti neusklađeno. Lennonova glazba i poruka filma izvlači donekle stvar. Lennonovo je naslijeđe ogromno i ovo je na neki način i posveta njegovom djelu. "Danny Collins" je ambiciozan film, ali je i zagušen tom ambicijom. Šteta je to jer u cjelini nije loš. Djeluje kao lagan obiteljski film za nedjeljno poslijepodne.
Naličje toga je glumačka ekipa koja je, po mom sudu, uz više vremena i hrabrosti mogla odvesti "Dannyja Collinsa" do istinski vrijednog filma (možda i) oskarovske vrijednosti. Ovako, "Danny Collins" nije loš pogotovo ako, kao ja, volite Pacina i zaželjeli ste ga se vidjeti u nečem novom. Uvijek sam volio filmove o umjetnicima, posebno ako su zasnovani na istinitim pričama. Ovaj film to nije promijenio ali niti učvrstio. Sve sam to već negdje vidio.
"Danny Collins" je film s manjkom originalnosti koji je recikliran kao i njegov glavni lik. Pobuđuje emocije i na taj način obavlja primarnu funkciju. Potencijal mu je, ipak, bio daleko veći od ostvarenog. Svi imamo svoje idole. Problem je kad ih kopiramo do savršenstva i ne ubacimo barem nešto svoga. Moglo bi se reći da je "Danny Collins" film o takvom liku. To ga, međutim, ne opravdava. Ako je lik takav, film je morao biti drukčiji. Ovako se, kao i Lennonovo pismo, zagubio u spirali velikih očekivanja. Collinsu ništa neće nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ovo naše užurbano, s druge strane, nekad baš treba takve filmove.
Ocjena: 6/10
IMDB
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.