DANČI BIRA: Postoji li samo jedno "The Field / POLJE" (1990.) ?

Prošao eto sv. Patrik, irski nacionalni svetac, pa se tradicionalno u ovo doba prisjetim i irskog filma. Lani je to bio „The Commitments” (1991.), a ove sam godine odabrao „Polje“ (1990.). „Polje“ je adaptacija kazališne predstave koju je režirao Jim Sheridan („Moje lijevo stopalo“, „U ime oca“, „Zakon braće“). Rijetko je koji film izazvao veću podjeljenost publike i kritike. Publika ga gotovo bez iznimke voli, dok ga kritika uglavnom ne shvaća ozbiljno. Priča je rađena za kazalište i to se vidi. Važnost zemlje i sukob dvije Irske, kao i tradicionalnog i modernog, osnovni je motiv filma. Pažljivim iščitavanjem prepoznaje se mnoštvo starozavjetnih motiva u nastojanju da se ispriča epska priča. Svemu tome, dakako, ne odmaže i impresivna trojka u glavnim ulogama. Sean Bean u jednoj od prvih, John Hurt u jednoj od boljih, a Richard Harris u jednoj od najboljih uloga u kojoj sam ga imao prilike vidjeti.

„Polje“ iz naslova je katalizator radnje. Udovica ga želi prodati na javnoj dražbi. Bull/Bik McCabe (R. Harris) to doživljava kao izdaju s obzirom da on kao zakupac obrađuje to polje „i da ga je stvorio iz ničega, iz krša i kamena“. Njegov sin Taig (S. Bean) ne djeluje odveć inteligentno i čini se da ga prati bez pogovora. Poveznica likova je Bird/Ptica (J. Hurt) čija se uloga u filmu svodi na širenje tračeva i prenošenje poruka koje, slično kao u biblijskoj priči o Noinoj arci, u središtu imaju željenu zemlju. Svi očekuju da će polje pripasti McCabeu, no tad se u selu pojavi misteriozni Amerikanac (Tom Berenger) koji također želi kupiti zemlju.

„Polje“ ovdje nadilazi klasičnu dramsku postavku, te likove u konfliktu nadograđuje zanimljivom intertekstualnošću. Bik McCabe sa sobom uvijek nosi štap, svi ga seljani slušaju bez pogovora, a čini se da predstavlja i moralni autoritet za gotovo sve s kojima se susretne. Razina njegovog licemjerja povremeno zapanjuje, no McCabe se vidi kao posljednju liniju obrane između napadne modernizacije i promjene „koju nitko ne želi.“ Ostao je u Irskoj obrađivati zemlju kao najstariji sin dok su braća otišla u iseljeništvo. Nije sasvim jasno da li se McCabe zbog toga osjeća iskompleksiranim, ali njegova sirova jednostavnost postaje gorivo ispod kojeg se daju sakriti i očite mane. Taig djeluje blago retardirano, dok je Ptica zaista tu da prenosi poruke i povremeno posluži kao narator. Sukob između dva svijeta je neizbježan, a on se kao i sve ostalo u ovom filmu događa na nekoliko razina.

Stari i Novi svijet. Irska i Amerika. Tradicionalno i moderno. Glavni lik drži štap dok se mlati uokolo ili urla, pa podsjeća na biblijsku epizodu s Noinim ludilom ili Mojsijev bijes nakon što je zatekao narod kako se klanja zlatnom teletu. Biblijske reference nisu slučajne jer će ih, kao i u ostalim filmovima, Sheridan okrenuti naglavačke. Ako je McCabe personifikacija starog svijeta gdje su stvari dogovarane običajno i tradicionalno, tad su njegov sin i Amerikanac pripadnici dvije varijante modernosti. Amerikanac želi asfaltirati zelene površine i izgraditi hidroelektranu dok nova generacija McCabeovih samo želi otići, maknuti se iz svega. Bull to ne vidi i borba za udovičino polje njemu predstavlja samo još jedan rat u kojem mora pobijediti.

Film posebnu pozornost poklanja najnižim strastima: pohlepi, moći, dominaciji i oholosti. Ništa od toga nije čudno, no kad se te strasti odvedu do ekstrema, do situacije u kojoj ih je nemoguće kontrolirati onda dolazi do erupcije. Ljudi, u svojoj biti ne žele promjene. Nisu ugodne iako su neizbježne. „Polje“ je samo simbol, iako u irskom imaginariju iznimno važno. Odnos između oca i sina me podsjetio donekle i na rumunjski „Aferim!“ (2015.). Otac je i ovdje prepun dobrih želja i narodnih mudrosti, ali svoga sina ne poznaje. Pred kraj filma, u jednom trenutku posvemašnjeg ludila, shvaćamo da smo vidjeli čovjeka koji je bez problema mogao biti seoski starješina, a postao je „nešto potpuno drugačije“. Zemlja za koju se borio, ta tri jutra koja čine naslovno „Polje, polako gubi simboliku i značaj. Svijet se povećao, a ljudi smanjili. Ponekad popustimo masi, a ponekad životinjskom nagonu. „Polje“ se mijenja za svakoga od nas. No, svi smo barem jednom nešto opsesivno željeli bez da smo si u ijednom trenutku postavili pitanje – zašto?

Svi su tradicionalni ideali, naučeni postulati, u nekom trenutku postali „svete krave“ – ono što se ne dira. „Polje“ je film o njihovom razbijanju, o konačnom ikonoklazmu. Pridržavanje unaprijed naučenih pravila i obrazaca ima smisla samo i jedino onda ako negdje usput nismo zaboravili što znači biti čovjek, što nas razlikuje od životinja. Također, ovoj vrsti fanatizma ne škodi povremeno postaviti pitanje „zašto to radi?, za koga to radi?“

Završna scena razbijanja ikona u irskom je kontekstu posebno snažna. Mlade generacije ne zanimaju stare zasluge. Guranje stvarnih krava niz liticu, kao i ono što se pritom zbiva (bez želje da kvarim užitak gledanja) simbolizira konačni obračun s očekivanjima.

Ne može se pobjeći promjenama koje nadiru sa svih strana. Kad u tvrdoglavosti stojimo na braniku komocije i kad smo spremni na sve samo da se tvrdoglavo vratimo (iako nazad ne postoji), kad pokušamo udariti po moru promjene samo da se razdvoji i ostavi nas na miru – nećemo moći. Šteta je već počinjena. Previše je ljudi progledalo.

Kombinacija tragedije, postmodernog čitanja Biblije i redefiniranja mitova o identitetu sjajno funkcionira. Zato sam, usprkos autoritetima i kritici, zbilja uživao gledajući „Polje“.