RECENZIJA: "NOCTURNAL ANIMALS / Noćne životinje" (2016.) - Fikcija je oruđe osvete.

 Kad Susan Morrow dobije poštom još neobjavljeni roman „Noćne životinje“ zapitat će se jesu li njeni odabiri ispravni i jesu li neke stvari mogle biti drugačije. Ukratko, kad Susan otvori roman „Noćne životinje“ doživjet će krizu koju neće svesti samo na identitet. Film Toma Forda puno je dublji od „krize srednjih godina“. „Noćne životinje“ su, kao i „Noćne kronike“, film o lešinarima. No, ovdje su oni daleko suptilniji. Usporedba se nameće sama od sebe. Ovo je film koji nose Amy Adams i Jake Gyllenhaal i koji, dok se igra s tri paralelne radnje, traži aktivno sudjelovanje gledatelja.

Susan Morrow je povjesničarka umjetnosti. Njen je život, međutim, prazan poput umjetnosti koju predstavlja. Tu se vidi prva kritička razina novog filma Toma Forda: kritika kritičara, kritika elite. Mogli bismo, grubo govoreći, reći kako je film sukob između prave, ostrašćene umjetnosti i one druge, kritičarske, koja se prečesto gubi u elitizmu i samodopasnosti. No, to je samo prvi udarac koji je takvom svijetu priredio Ford. Moram skrenuti pozornost na jedan detalj. Oko polovice filma Susan slučajno razbije mobitel. To se događa u trenucima najsnažnijeg identitetskog kolebanja i one razine shvaćanja u kojoj se u potpunosti poistovjećuje s neobjavljenim romanom. „Noćne životinje“ su tu ispunile svoj prvi smisao jer se osoba kojoj je roman neposredno namijenjen počela pitati. Stvarni svijet i uništeni mobitel tu ispunjavaju još jednu dodatnu i, čini mi se, važniju svrhu. Osoba kojoj Morrow razbije mobitel odgovara kako je svejedno što je skupi uređaj razbijen jer ionako za tjedan dana izlazi novi. Očiti konzumerizam je ono u što se umjetnost (u Fordovim očima) pretvara. Možda griješim, ali čini mi se da je to drugi Fordov udarac elitizmu i kritici.

Ako cijeli film promatramo kao cjelinu onda su ovi udarci površni jer ih Ford plasira samo usput. Za percepciju filma važniji su oni dublji jer su njegovi likovi/marionete daleko više divlji, daleko više „životinjski“. Tu su, na toj dubini, usporedivi s „Noćnim kronikama.“ S tim filmom ne veže „Noćne životinje“ samo sličnost naziva ili Jake Gyllenhaal, nego i najvažnija tema u zbog koje junaci u modernom vremenu otkrivaju životinjsku stranu. Edward Sheffield, lik kojeg u stvarnom svijetu glumi Gyllenhaal, introspekcijskom fikcijom stvara alegoriju. Njegov je roman triler, priča o slabiću i stradavanju, no isto tako i priča o osveti. Tu se osobna drama prepliće s fikcionalnom. „Noćne životinje“ komuniciraju sa širokom publikom jednako kao i s pojedinačnom, ženom kojoj je roman namijenjen. Amy Adams, kao cilj te poruke, igra možda i svoju najzreliju ulogu. Njen je lik teško osuditi. Odabrala je ono što joj se u tom trenutku, iz njene perspektive, činilo bolje. Međutim, osveta se po navici poslužuje hladna. Makar stigla i u obliku književnog djela.

To književno djelo posudilo je ponešto od Lyncha. Atmosfera koju stvara ispala je iz njegovog imaginarija, ali Tom Ford tu nije stao već je podsjetio (vjerojatno svjesno) i na Mallickov „Badlands“. Fikcionalni lik koji u pustoši zapadnog Teksasa proživljava stravu i dramu u isto vrijeme, jeka je onog unutarnjeg krika koji traži povjerenje, strpljenje i potvrdu bračnog zavjeta „u dobru i u zlu“ dok je onaj stvarni zamijenio uloge i daleko više liči na lešinara nego na žrtvu. Baš ta zamjena, taj obrat najsnažniji je adut filma. Tony Hastings, fikcionalni lik romana. neupitna je žrtva pohlepe, ludila i želje za nastranom zabavom. Edward Sheffield je, s druge strane, nevidljivi predator. Susan Morrow, čiju nesvjesnost fanstastično dočarava Amy Adams, samo je žrtva opijena arogancijom.

„Noćne životinje“ kao roman su sredstvo prizemljenja. U toku čitanja Morrow više ne hoda, da parafraziram „Kojote“, „pola metra iznad Zemlje“. Bljesak shvaćanja u kojem uviđa veličinu poniznosti i licemjerja samo ja nadogradnja njene kazne. Tu „Noćne životinje“ kao film završavaju priču. Ogoljena do kraja, u restoranu u posljednjoj sceni, ostaje joj da ispije svu gorčinu. Čaša je vraćena. Svrha postignuta. U toj međuigri koja se na fikcionalnoj i stvarnoj razini odvija između dvoje sjajnih glumaca lako se izgubiti. Gledatelju je potrebna ravnoteža. Neka vrst putokaza kako bi shvatio u kojem smjeru ga odvodi film. Taj putokaz koji se malo igra i s osjećajem za moral potencijalne publike ovdje predstavlja Michael Shannon. Shannon je ambivalentan lik, arhetip šerifa čiji osjećaj za pravdu nadilazi zakonsku normu. Jer, da upotpunim usporedbu, ako je Amy Adams simbolička Ptica Trkačica, a Jake Gyllenhaal Kojot onda je Shannon savršeni mamac. Nikad osveta ne bi uspjela bez njegova lika, koliko god on fikcionalan bio. Njegov lik svodi se na redukciju ljudskosti, na volju da se zaobiđu granice između „prava“ i „pravde“. On je taj koji nas gleda u lice i postavlja nam pitanje: „Što biste Vi učinili?“ On je na koncu završni udarac i za stvarnu Susan Morow. Život nije linija manjeg otpora. Nekad je potrebno odabrati i teži put, makar se on ne čini ispravnim.

„Noćne životinje“ su uznemirujuć film u kojem je vidljivo nasilje preliveno u fikciju, a drama u stvarnost. Na kraju, ipak, osjećam grč u želucu ne znajući da li da likujem ili da se zgrozim. Obje su emocije ravnopravne i obje su ekstremno snažne. Odabir samo jedne od njih ne čini se pošten, a to dovoljno govori koliko su „Noćne životinje“ dobar film.

OCJENA: 9/10

IMDB

This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.