U moru
novih filmova dobro se prisjetiti i ponekog klasika. „Briši, konobaru, briši“ tipična je
komedija iz bivše Čehoslovačke uz
koju smo se nedjeljnim jutrima budili, ali isto tako itekako aktualna u
današnjem kontekstu. „Briši, konobaru, briši“ predstavlja jedan od
najzabavnijih filmova legendarnog kazališno-filmskog dueta Smoljak i Svěrák koji
vrlo umješno stvaraju klasičnu komediju zamjene, kao i kritiku društva protkanu
uobičajenom ambicijom svih komičnih protagonista: lake zarade i bijega iz
siromaštva.
Knjižar Dalibor Vrána
(Josef Abrhám) jedan je od onih likova koji svojim radom zarađuju taman
dovoljno da preživljavaju, ali ne i da ugodno žive. Čini se kako od svojih
knjiga ima jedino crni smoking i bijelu košulju, na brzinu sklepano vozilo koje
je kombinacija motocikla i automobila, bivšu ženu koja ga traži alimentaciju,
sadašnju koja moli da se uozbilji i jednu nepopravljivu slabost. Glavni lik je,
naime, slab na žene. U jednom trenutku čak i kaže da će ga „žene doći glave“,
ali čini se da je to nešto protiv čega se ne može boriti. Kad ga u jednoj
gostionici zamijene za konobara, past će mu na um genijalan način za brzu
zaradu. Vrána će po praškim gostionicama i restoranima glumiti konobara,
naplaćivati račune i na taj način nastojati promijeniti loše karte koje mu je
život udijelio.
Redatelj Ladislav
Smoljak ovdje fantastično dočarava ironiju njegova siromaštva, kao i
opsesiju ženama. Svaka žena koju pogleda u njegovim se očima skida, podaje mu
se i tako postaje onaj „predmet želja“ koji ne može kontrolirati. Tu rečenicu,
da će ga žene doći glave, treba zapamtiti zato što se scenaristički zaokružuje do
kraja filma. „Briši, konobaru, briši“
fantastična je komedija, prepuna situacija i dijaloga koji izbacuju osmijeh na
lice, a u nekima od njih genijalnost scenarista Zdeneka
Sveráka naprosto zapanjuje. Nije da na to nisam navikao, „Selo moje malo“ jedna mi je od
najdražih uspomena.
U ovom filmu nije toliko važno što se događa koliko je važno
kako će se dogoditi. Protagonist upada u razne restorane i kafiće, susreće
razne ljude i usput sam sebi gradi život kakav je sanjao. Film, ne slučajno,
počinje s godišnjicom mature, a godišnjice su obično trenuci kad su životni
uspjesi ogledalo ambicije koju djeca imala u školskim klupama. Kakve uspjehe
ima glavni junak, a kakve njegovi u školi manje nadareni kolege? Tu možemo
pronaći motivaciju za njegove daljnje postupke. Osim izvrsne Smoljakove režije
i Sverákovog scenarija vrijedi spomenuti i izvrsnu glazbu koju je fantastično
odabrao Jaroslav Uhlir. U trenucima
Daliborova „operiranja“ po restoranima glazba se ubrzava, a u ključnim
preokretima za radnju glazba je također ravnopravan kreator atmosfere.
Novije će generacije u filmu „Briši, konobaru, briši“
prepoznati uzor za poznatije filmove drugih kinematografija. Kako onih većih („Uhvati me ako možeš“) tako i onih manjih
(„Filantropica“).
Zbog toga je ovaj
film važniji nego što se na prvi pogled čini. Prije svega uz ovaj ćete se film
nasmijati. To ga, svakako, čini prigodnim u ovo postizborno, a pogotovo u
predbožićno vrijeme kad nam svima treba malo – dobrog raspoloženja.
Ocjena: 9/10

This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar