RECENZIJA: "Leftovers / PREOSTALI" (S03, 2017.) - intimna genijalnost psihe. - MovieLand

Kad sam prije nešto manje od godinu dana pisao recenziju druge sezone „Preostalih“ naslovio sam ju: „Mogu li se ljudi baš svemu prilagoditi?“ Damon Lindelof ostao je dosljedan svojoj praksi pa nam ni trećom, posljednjom sezonom „Preostalih“ nije ponudio odgovor na to pitanje. Iako je posljednjom epizodom možda odgovorio na manje važno pitanje „što se dogodilo sa 2% nestale svjetske populacije“, ono najvažnije pitanje – „zašto?“ – ostalo je neodgovoreno. Razlog tome je što je odgovor nebitan, „Preostali“ su (kako im i naslov sugerira) oduvijek bili serija o onima koji su ostali. Njihova priča nosi radnju i upravo oni čine seriju jednim od najvažnijih televizijskih fenomena desetljeća.

Ukoliko Vas zanimaju detalji o ranijim sezonama, predlažem da pročitate prethodni tekst koji se nalazi OVDJE. Treća sezona je priču dovela do konačnog raspleta, potpuno se fokusirajući na glavne likove, a izbacivši pritom neke mistične elemente koje smo gledali ranije. Taj pristup je opravdan tezom prema kojoj se najveći misterij odvija upravo u nama, u borbi s unutrašnjim sumnjama i demonima. U tom smislu Lindelof je razradio roman Toma Perotte na kojem je priča zasnovana. Kad sam prije nekoliko godina pročitao predložak, sve mi je izgledalo nedorečeno. Knjiga završava na mjestu gdje završava prva sezona. Baš je ta prva sezona ona koju sam najteže provario i zbog koje sam, u jednom trenutku, gotovo odustao od serije. Druga, a i treća sezona, donijele su seriji televizičnost i razrađenost radnje koja ranije nije bila prisutna. Donijele su joj fokus, a baš zbog tog fokusa likovi su postali opipljiviji, dobili smo dojam da su „od krvi i mesa“, mogli smo se s njima poistovjetiti.

Kevin Garvey (Justin Theroux) i Nora Durst (Carrie Coon) iz prethodnih su sezona izašli kao nesređeni par kojem nestanak 2 % populacije na različite načine utječe na život. Nora je izgubila muža i djecu, a Kevinu se dogodilo toliko neobičnih stvari da bi svatko, s imalo pameti, posumnjao u zdrav razum. Cijeloj situaciji nisu pomogli ni ostali važni likovi, prije svega zato jer Norinom bratu, svećeniku Mattu Jamisonu (Christopher Eccleston) zdrav razum i nije u opisu posla, a isto bi se moglo reći i za Kevinovu bivšu ženu i psihologicu Laurie (Amy Brenneman). To je, kako možete primijetiti, samo jedna od prekrasno izvedenih opreka u „Preostalima“. Svećenik sumnja u svoju vjeru i nastoji ju na bilo koji način nadomjestiti dok je psiholog pristupio kultu, izašao iz njega, i sad se pokušava vratiti „normalnom“ životu. Sve je zaokrenuto i pomaknuto, karte su izmiješane i uloge izmijenjene, a oni čak i nisu najvažniji likovi.

Proces fokusiranja započet u drugoj sezoni ovdje je nastavljen. Cijela mreža likova svedena je na epizodne uloge ili u potpunosti izbačena, a sezona se zato bazirala na nekoliko likova oko kojih je godinama gradila mitologiju, da bi sad uz njihovu pomoć sve objasnila ili razgradila. Četvero najvažnijih likova u zadnjoj sezoni nadopunjuje Kevinov otac, Kevin Sr. (Scott Glen). Sukob vjere i razuma kulminira upravo u epizodama kojima dominira Scott Glen. U prvoj smo sezoni imali lokalnu razinu (Mapleton), u drugoj smo imali nacionalnu razinu (Miracle/Jarden) dok smo u trećoj otišli na drugi kraj svijeta (Australija) i sve digli na globalnu razinu ili – ako hoćete – razinu nuklearnog uništenja.

Ukoliko dosad niste počeli gledati ovu odličnu seriju, a izdržali ste do ovog dijela teksta, tada moram upozoriti kako svaka od sezona ima i još jednu razliku u pristupu. Naime, dok u prvoj vlada popriličan kaos i ne zna se baš koga uhvatiti za glavu ili rep, u drugoj smo usredotočeni na obračun s kultovima prema kojima „će svijet ionako završiti“, a u trećoj smo čitav svijet stavili na vagu. Čitava serija kao da potvrđuje onu Leibnizovu koju svaki političar voli ponavljati o „najboljem od svih mogućih svjetova“. Lindelof je Perottu nadogradio baš po uzoru na tu filozofsku misao, nastojeći i sreći i nesreći dati smisao. Smisao, ipak, otkrivamo na kraju serije. Sezona je konstruirana tako da je većina epizoda tematska i posvećena nekom od likova. Nakon što postavimo likove u pozicije konačnog razotkrivanja, slijede nam tematske epizode koje otkrivaju neke tajne iz prošlosti/sadašnjosti i bacaju sasvim novo svjetlo na njihovo ponašanje. Svaka je od tih epizoda samo komadić slagalice. Slagalice koja će do kraja sezone savršeno sjesti na mjesto.

Na koncu, možemo si čak postaviti i pitanje vjerujemo li u rasplet? Je li on moguć ili sve odvilo na drugačiji način? Odgovori, pogađate, opet nisu važni. Ostavljen nam je otvoren prostor da odgovorimo sami sebi. Ovo je priča o njima, „Preostalima“, na više od jednog načina. Mi smo samo jedna od razina promatranja.

Možemo biti zahvalni na tom genijalnom i intimnom uvidu u ljudsku psihu, ali i sjajnom priručniku kako se duboke emocije mogu pokazati uz minimum patetike.