Postoje filmovi na koje je teško staviti ocjenu. „Audrie
& Daisy“, dokumentarni film o slučajevima silovanja među tinejdžerima, jedan
je od takvih. Kao društvo lako je zatvarati oči na pojave koje se događaju među
nama, ali pojava društvenih mreža dovela je do eskalacije zlostavljanja koje ne
mora u svim slučajevima biti fizičko. Društvena očekivanja, etikete, masovni
mediji i pop-kultura nametnula su pritisak nadolazećoj generaciji mladih pa je
tako postalo iznimno važno imati najnoviji pametni telefon, traperice s modnom
markom ili družiti se s najzgodnijim i najpopularnijim likovima u razredu. „Audrie
& Daisy“ govori o slučajevima u kojima taj pritisak prelazi onu zamišljenu
granicu dozvoljenog i u kojima, nažalost, može rezultirati trajnim i(li) fatalnim
posljedicama.
Dokazivanje u tinejdžerskoj dobi nešto je što smo svi
prošli. Bez obzira govorimo li o preglumljavanju za vrijeme odrastanja,
alkoholu, cigaretama ili marihuani, uvijek je postojao neki društveno manje
prihvatljiv način dokazivanja kojim se baš tad trebalo dokazati kao frajer ili
faca. „Audrie & Daisy“ govori o slučajevima seksualnog iskorištavanja u
kojima je to dokazivanje prešlo granicu. Već prvi slučaj s kojim smo upoznati
ne skriva nesretni ishod, a režijski postupak ispitivanja počinitelja čiji je pravi
identitet skriven animacijom daje nam do znanja kako je intervju snimljen uz
njihovu privolu. Koje su okolnosti do tog dovele kao i detalji gnjusnog zločina
koji je počinjen uznemiruju i opominju, ali baš zato uvlače sve dublje u film.
Jedan gledatelj je napisao kako bi se ovaj film trebao obvezno gledati u
srednjim školama, a kako je priča odmicala nije mi preostalo ništa drugo nego
se složiti s njim.
Pred problemima je najlakše zatvarati oči i pozivati se na
konzervativnost i tradicionalnost, no vrijeme se ne vraća unatrag. Novo vrijeme
za sobom donosi i nove tehnologije koje mijenjaju ponašanje. Objavljivanje
golih fotografija na društvenim mrežama, pojava pametnih telefona koji
omogućavaju snimanje i fotografiranje, doveli su zlostavljanje na stupanj koji
je bio nezamisliv u vrijeme mog odrastanja. Danas, dovoljna je objava jedne
snimke/fotografije na društvenim mrežama, snimke na koju ne moraš nužno
pristati, da pomisliš da ti je reputacija zauvijek uništena. Upravo se to
dogodilo s Audrie, prvom od djevojaka iz naslova. Tu film postavlja sjajno
pitanje, jednom kad se taj tip zlostavljanja dogodi, tko ima snage vidjeti
svjetlo na kraju tunela?
Priča vrlo brzo krstari SAD-om. Vidimo različite djevojke,
različite sudbine. Daisy, druga djevojka iz naslova, u mnogo je toga središnji
lik ovog dokumentarnog filma. Njena priča sadrži sve elemente za igrani film.
Iskorištena od ljudi od kojih to nije mogla očekivati, vrlo je brzo postala
optuženik umjesto žrtve. U malom mjestu kakvo je Maryville svatko svakog zna,
svi su međusobno dobri, djevojka poput Daisy koja je tamo došla nedavno, a još
nema jednog roditelja, nužno je postala krivac umjesto onih koji su, po prirodi
stvari, to trebali biti.
Priča ovog dokumentarnog filma, međutim, nije priča samo o
Audrie i Daisy. To je priča o svim onim nepoznatim i neimenovanim djevojkama
koje se ne usude progovoriti, koje ne žele izaći s onim što im se dogodilo.
Možda baš zato što se boje da će im se dogoditi ista stvar kao i Daisy. No,
koja je alternativa? Hoćemo li ugasiti svjetlo na kraju tog metaforičkog tunela
i praviti se da se ništa nije dogodilo ili ćemo ipak smoći snage pomoći tim
djevojkama i pokazati im da na kraju „nije sve tako crno“? Možda je to
alternativa nama, ali one alternative ni nemaju. Njima je, kao što nam pokazuje
slučaj Audrie Potts, ona sužena/nepostojeća. Ne smijemo zaboraviti da tu
govorimo o djevojkama na prijelazu iz osnovne u srednju školu, djevojkama od
nekih 14, 15 godina čije je shvaćanje konzumacije alkohola ili druženja s
momcima starijim od sebe nekoliko godina, ipak svedeno na razinu dokazivanja.
Posljedice, kao i razmišljanje, u pravilu dolaze kasnije.
Zato, djevojkama koje se pojavljuju u ovom filmu prije svega
treba čestitati na hrabrosti. Hrabrosti koja će trebati i potencijalnim
gledateljima ovog filma. Tema je uznemirujuća i nije lagana, no rekao bih da je
prijeko potrebna. Redatelji Bonni Cohen i Jon Shenk s nekoliko su zanimljivih
vizualnih rješenja film učinili provokativnijim i zanimljivijim za gledanje.
Najveći im je plus što su postigli mjeru. Ni u jednom trenutku nisu gurnuli u
prvi plan patetiku već su pozornicu ostavili djevojkama čija se priča trebala
čuti.
„Audrie & Daisy“ je sjajan, ali i pomalo mučan dokumentarni
film. Film kojem treba dati šansu, ali i shvatiti ga kao opomenu jer se takve
stvari ne događaju samo u SAD-u.
Ocjena nije važna.
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar