REDATELJ:
Gabriele Salvatores
SCENARIJ:
Niccolo Ammaniti
ŽANR:
Krimić / Drama / Misterija
GLAVNE
ULOGE: Aitana Sanchez-Gijon, Dino Abbrescia, Giorgio Careccia, Giuseppe
Cristiano, Mattia DiPiero
GODINA:
2003
DRŽAVA:
Italija
TRAJANJE:
108 minuta
Kada
ste zadnji put pogledali film koji u vama budi emocije i koji će vas potaknuti
da se prisjetite vlastitog djetinjstva? Ja nisam odavno. Sve do sada. “Io non
ho paura” je film
koji će vas zaista vratiti u djetinjstvo, u vrijeme bezbrižne igre i
bezuvjetnog prijateljstva. Film je snimljen prema istoimenoj noveli Niccola
Ammanitija, a redatelj je Gabriele Salvatores s čijim se uratkom prvi put
susrećem. No usprkos tome, moram konstatirati da je navedeni redatelj danas
dobio još jednog obožavatelja – mene, što dovoljno govori o dojmu koji je ovaj
film na mene ostavio.
Radnja filma je smještena na jug Italije te nas vraća u 1978. godinu kada desetogodišnji dječak Michele (Giuseppe Cristiano), prilikom igre sa prijateljima u prirodi, u rupi ispod zemlje pronađe svog vršnjaka Filippa (Mattia DiPiero) koji je vidno dezorijentiran i živi u nehumanim uvjetima. Michele taj pronalazak odluči zadržati za sebe što je zaista začuđujuće jer je sve upućivalo na to da je situacija i više nego dramatična. S jedne strane ta činjenica jest začuđujuća, no s druge je i više nego logična kada uzmemo u obzir Micheleove godine s kojima povezujemo dječju naivnost i zaigranost. Pozadina otkrića neće biti toliko jednostavna kada Michele sazna da je Filippo otet te da su njemu bliski ljudi povezani s time. Tada će se on naći pred zidom i suočiti se s teškim pitanjem – hoće li, unatoč saznanjima, ostati uz svog novostečenog prijatelja do kraja ili ne? Hoće li prevladati ljubav i privrženost prema bližnjima ili pak savjest i moral?
Mogu
slobodno reći da je mladi Michele pred
našim očima moralno i emocionalno odrastao što dokazuje njegov konačni
izbor. Već se u tako ranoj dobi našao u situaciji da mora odgovoriti na pitanja
koja bi i odrasloj osobi predstavljala nedoumicu i problem. Njegov lik je vrlo
slojevito prikazan, redatelj nam direktno nije previše otkrivao što se nalazi u
njegovoj glavi ili srcu, sve je to bilo pomalo šturo i nedorečeno. Gotovo je
nemoguće predvidjeti njegov sljedeći potez što opravdava titulu misterije koju
film nosi. Ono što moram posebno pohvaliti je gluma, iz razloga što su većina
aktera djeca. Gluma naprosto ostavlja bez daha. Ono što me isto tako oduševilo
je prikaz krajolika i fotografija koja je i više nego upečatljiva. Ovaj film me
vratio u djetinjstvo – valjanje po sijenu i travi, podsjetio me na beskonačne
vožnje biciklom i onaj osjećaj kad kasniš kući gdje te čeka zabrinuta majka.
Gledajući film imala sam osjećaj da sam nekoliko godina mlađa i cijelo vrijeme
sam imala onaj blagi osmijeh na licu. Iako je tema filma na prvi pogled teška,
meni je više prevladala ona “dobra” strana. Isto tako, ne treba zanemariti
glazbu koja je savršeno ukomponirana u film i izvrsno doprinosi samoj
atmosferi.
Ono
što se cijelo vrijeme proteže kroz film jest jak motiv prijateljstva i
odanosti. Kroz dječje oči i postupke dobivamo uvid kako bi jedno pravo
prijateljstvo trebalo izgledati. Odnos između Michelea i njegovih roditelja i
sestre isto je vrlo dobro i realistički prikazan. Radi se o tipičnoj
patrijahalnoj obitelji, gdje je otac glava obitelji, a majka privržena djeci. Što
se sestre tiče, dobili smo zaista dirljiv bratski odnos prepun ljubavi i povezanosti.
Jedina zamjerka se odnosi na nedovoljno razrađen motiv otmice malog Filippa.
Zapravo ni u jednoj sceni nismo saznali konkretan razlog otmice, osim naravno očiglednog
- novca. Ali novca za što? Da li se ovdje možda radi o mafiji ili pak postoji
neki drugi razlog? Preostalo nam je samo nagađati i razviti neku svoju teoriju
kako bi dobili odgovor na navedeno pitanje.
Gledajući
“Io non ho paura” dobiti ćete uvid u dva potpuno suprotstavljena svijeta. Jedan
je svijet djece prikazan kao bezbrižan, pun prijateljstva, igre, ali i prateće
naivnosti koji se odvija na otvorenom i u prirodi. Drugi svijet je svijet
odraslih pun briga, straha i anksioznosti čija se radnja odvija u mračnim,
malim i zatvorenim mjestima. Treba napomenuti da naglasak u filmu nije na
odraslima već isključivo na psihološkoj karakterizaciji djece i njihovom
odrastanju. Upravo u tome leži njegova čar. Osobno bi ovaj film zbog navedenog
okarakterizirala kao dramu s ponekim elementima misterije. Ne preostaje mi
ništa drugo nego da vam za kraj preporučim ovaj talijanski film te da se
zahvalim Gabrieleu Salvatoresu što me na dva sata vratio u djetinjstvo. Pamtiti ću ovaj film još dugo.
OCJENA: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.