Teško je bilo odrastati u Hrvatskoj a da ne čuješ barem koju od priča Ivane Brlić Mažuranić. Njene "Priče iz davnine" vrlo su često davale prirodi glas , a naglasak na odnos između čovjeka i prirode u srži je njenog pripovjedanja. Oneobičavala je Brlić šumu, njena bića, ljude i pojave, navodeći nas tako na ono što ako pažljivo slušamo oduvijek znamo: Šuma je živa, ona ima svoj glas, osjećanje, ponos. Šumu, govorili su stari u Gorskom kotaru, treba cijeniti. Ako ju cijeniš, ona će ti znati i vratiti. Spoj koji je Ivana Brlić Mažuranić tako savršeno našla u svojim "Pričama iz davnine", spoj fantastičnog i stvarnog, a i taj osjećaj da šuma govori i samo ju treba čuti, u srži je nove skandinavske uspješnice - "Jordskott". Malo je reći da su ovaj put Skandinavci iznenadili. "Jordskott" naime počinje kao klasična kriminalistička serija u kojoj Eva Thörnblad , detektivka štokholmske policije, uz veliki osobni rizik rješava još jedan slučaj. Nakon što dobije vijest da joj je umro otac, Eva se vraća u grad svog djetinjstva Silverhojd, kako bi dovela u red papire i oprostila se od davno zatvorene stranice vlastite prošlosti. Oproštaji, po običaju, nikad ne idu kako je planirano. Silverhojd, osim po srnetini, dolazi u središte medijske pozornosti i nestankom malog Antona. Eva će protrnuti, povratak na mjesto odrastanja pobudit će i njene traume. Nestanak Antona podsjetit će ju na nestanak vlastite kćeri, nestanak od kojeg je pobjegla u Stockholm, Previše se slučajnosti dogodilo. Je li slučajnost što se Eva vratila baš sad? Kakvu ulogu u svemu tome ima njen mrtvi otac? Silverhojd je mjesto u šumi, a šuma se sve glasnije buni. Tvrtka njenog oca riješila je minirati šumsko zemljište kako bi ga gospodarski iskoristila. Nekoliko različitih elemenata dolazi u konflikt. Prošlost i sadašnjost, kapitalizam i ekologija, stvarno i nestvarno... Šuma sve zna - i pamti. Rečenica je to koja odjekuje kroz "Jordskott" od prve do posljednje epizode. Spoj krimića i fantastike nije lako postići, "Jordskott" je u mnogo toga drugačiji, ali rekao bih da je u dobroj mjeri uspio.
Kroz deset epizoda "Jordskott" nas uvlači u svoj neobičan svijet. Moa Gammel u ulozi Eve Thörnblad ima i dobrih i lošijih trenutaka, ali pred kraj sezone, kad se niti što su se otkrivale u dotadašnjem tijeku krenu raspetljavati puno nam toga postane jasnije. Fantastika Silverhojda je zanimljiva. Šuma je u "Jordskottu" je doista živa, ali se otkriva postepeno. Što se krije u toj nordijskoj fantastici? Teško je pisati o tome bez da se pokvari doživljaj serije, ali neke ću stvari ipak pokušati dotaknuti. Slučaj nestanke djece očigledno krije u sebi više nego što se u prvi pogled čini. Prosvjedi protiv devastacije šume sve su glasniji, a motivi prosvjednika baš i nisu najjasniji. Ono što je jasno jest da sežu dalje od čiste ekologije. Eva nije bila u nekim odnosima s ocem. Nestanak Josefine, njene kćeri, presjekao je i tu vezu. Ponovni nestanci djece nagone ju da pokuša pronaći demone iz prošlosti i saznati što točno dogodilo. Intuicija, a nebitno da li detektivska ili majčinska, govori joj kako je počinitelj isti. Tvrtka njenog oca i dalje provodi radove u šumi, djeca nestaju, a različiti se interesi isprepliću. Eva će se naći na raskršću. Hoće li se vratiti u veliki grad koji je ovdje samo paravan za zaborav ili će se suočiti s tajnama koje bi mogle biti bolnije nego što očekuje? Radni naslov "Jordskotta" bio je "Priče iz Silverhojda". To se u samoj strukturi serije vidi. Fantastični elementi lako klize u skandinavski krimić (nije da to nisu radili i ranije, primjer "Pusti pravoga unutra"), a to što se otkrivaju postepeno doprinosi osjećaju začudnosti pa sam se tako više nego jednom u toku sezone pitao "što ja to, dovraga, gledam?" .
Tempo serije je spor baš zbog te postepenosti, no rijetko je dosadan. Kako sloj po sloj saznajemo tajne Silverhojda, kako ljuštimo masku s ljudskog licemjerja, priča će nas odvesti još dalje u prošlost. Uzroci cijele zagonetke dublji su od likova koji su trenutno na sceni. Glumci odgovorni za zaplet skriveni su tridesetak, pa i stotinjak godina u prošlosti. Faustovska tema uskače u priču. Tvorac serije Henrik Björn na priči je radio više od četiri godine, a ambicija mu je bila da već poznatoj priči skandinavske kriminalističke serije (ili skandinavskog noira kako ga volimo zvati) doda notu misterije, notu fantastike. Na promotivnim posterima za seriju nalazi se sljedeća rečenica:
"Koliko dugo možemo gaziti prirodu prije nego ona odluči uzvratiti udarac".
Ta središnja tema obrađena je do detalja. Ugovor između čovjeka i šume može simbolizirati bilo kakav "ugovor" čovjeka s onim što mu je na korištenje dano. Namjerno koristim tu konstrukciju. Ne bi me čudilo da se Björn inspirirao i poznatim pismom poglavice Seattlea. Postoje granice dokad možemo biti poput ona tri majmuna: gluhi, slijepi i nijemi. Kad tu granicu jednom prešišamo, tad je vrijeme za ekstremnije metode. U "Pričama iz Silverhojda" dosta se toga tematizira, Kamera je fantastična. Kad pokazuje prekrasne pejzaže Skandinavije ili mračne i depresivne interijere pojedinih likova u funkciji je priče. Zanimljiv je odabir segmenata u kojima prikazuje uvelost šume, a u kojima izbijanje mladica. Sve je to u službi priče i karakterizacije pojedinih likova. Mislio sam kako će se priča vrtiti oko toga "tko je oteo Evino dijete?" ili "hoće li ona pronaći to dijete?", ali mi je drago da sam bio u krivu. U posljednje vrijeme imam dojam da i britanske i skandinavske serije kad ne znaju što bi sa zapletom otmu ili ubiju neko dijete igrajući tako na kartu po kojoj je gledateljstvo na djecu najosjetljivije. "Jordskott" je potku podigao na višu razinu.
"Počivali u miru" su se samo poigravali s osjećajem fantastike u krimiću kroz globinski kult, "Jordskott" je zaronio u tu fantastiku i prihvatio ju kao svoj sastavni dio. Je li to baš napravio najbolje moguće? Ne do kraja, rekao bih. Na trenutke mi se činilo kako je Björn nastojao ubaciti previše toga. Imali smo krimić, ekologiju i nekoliko različitih fantastičnih elemenata ali su neki od njih stršali iz priče kao da su tamo samo zato jer, eto, mogu biti (Esmeralda). Usprkos svemu, "Jordskott" je napravio pomak. Mješavina je to žanrova koja se neće svidjeti svima, pogotovo onima koji krenu gledati tu seriju očekujući nešto slično "Ubojstvu" ili "Mostu". "Jordskott" je izvrsno napisana priča koja zaokružuje vječnu dilemu po kojoj je čovjek odgovoran za ono što mu je dano, ali to ne znači da mu je baš sve dopušteno. "Jordskott" također igra na sentiment jer su djeca jedan od važnijih mehanizama priče, ali to radi na način da osnovnoj zagonetki dodaje elemente oneobičavanja. Slično kako su to radili Bergman ili Fellini. Kod nas, kako već rekoh, Ivana Brlić Mažuranić.
Čini mi se da smo danas uslijed mračnih i depresivnih tema crnih kronika, vijesti i izvještaja s mnogobrojnih ratišta zaboravili kako prihvatiti neobično. Zaboravili smo se čuditi. Meni je od malih nogu šuma izazivala čuđenje, uvijek sam pred njom bio u nekakvom osjećaju zapanjenosti. Iz tog razloga "Jordskott" mi je odlična serija. Vrlo vjerojatno nije gotova, detalj iz zadnje epizode daje naznaku da će se priča nastaviti. Bilo bi zgodno, pogotovo zato što mi se čini da radni naslov "Priče iz Silverhojda" nagoviještava još ideja koje su autori pohranili za neka buduća vremena.
Bilo bi zgodno i kad bi se naši autori sjetili snimiti nešto slično u Gorskom kotaru. Materijala ima. Vidjet ćemo ima li i hrabrosti. Za "Jordskott" preporuka zahtjevnijima, a i onima koji su voljni pogledati nešto drugačije. Neće se svidjeti svima, ali ako ste samo jednom stajali pred nečim što je priroda izvela i ostali bez teksta dajte seriji šansu. Možda vas uvede u svijet iz kojeg, kao i ja, nećete tako lako izaći.
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.