RECENZIJA: "True Story" / "Istinita priča" kojoj fali istine

"True Story" je definitivno najjednostavniji naslov nekog filma napravljenog prema istinitom događaju, točnije ovdje se radi o filmu koji je napravljen prema knjizi, a ona je pisana prema istinitom događaju, no ne vrijedi cjepidlačiti. Upravo je taj naslov jedina jednostavna stvar u cijelom filmu. Treba naglasiti kako ovo nije neki film koji će vaše moždane vijuge testirati do krajnjih granica i onda vas ostaviti zbunjene na kraju (kao npr. "Predestination") već se radi o filmu koji se može podičiti time da je radnja izrazito spora, ali opet jako zanimljiva, a sve to je ugurano u nešto više od sat i pol. Nekako sam kroz zadnjih nekoliko filmova prema istinitom događaju stvorio averziju prema istima iz razloga što je većina bila uljepšavana samo da bi to na platnu izgledalo i prodavalo se što bolje. Rupert Goold je ovim filmom pokazao kako se radi film po istinitom događaju, bez preuveličavanja i nekih naivnih pokušaja podvaljivanja senzacionalizma u fabulu. Sve je to napravio u svom debiju na filmskom platnu i kupio, barem mene, i za svoj sljedeći film.

Radnja se vrti oko Michaela Finkela, novinara New York Timesa koji biva otpušten nakon što je pokušao napraviti ono što sam ja spomenuo u prethodnom odlomku, ukrasiti istiniti događaj o kojem je pisao i time je izazvao otkaz, ali i doveo u pitanje svoju karijeru. Tražeći posao preko svih mogućih poznanika niže odbijenice i njegovo raspoloženje se ravna sa onim koje vlada u njegovoj pitoresknoj Montani - postaje hladno i nepredvidljivo. Ali onda dolazi poziv Pata Fratoa novinara iz Oregona, od kojeg saznaje da je čovjek kojeg se tereti za ubojstvo svoje žene i njihovih troje djece koristio njegov identitet dok je bio u bijegu u Meksiku. Finkel ugleda šansu za povratak na scenu i odlazi upoznati Christophera Longa, ostalo je povijest...

Osim što je Goold u ovom filmu na fantastičan način iskoristio činjenicu da stvarni Michael Finkel živi u Montani, isto tako je sjajno iskoristio i zimski ugođaj koji je krasio Montanu za vrijeme snimanja ovog filma te dodatno doprinjeo težini i atmosferi filma. Na platnu je u potpunosti afirmirao Jonaha Hilla kao ozbiljnog glumca koji je dobio glavnu ulogu, ali ju je isto tako i zaslužio kroz predstavu u "The Wolf of Wall Street" gdje je dao naslutiti da je glumac koji može više od ispraznih tinejdžerskih komedijica. U ovom filmu je potvrdio da može puno puno više. Ulogu ubojice je dobio James Franco koji je za razliku od Hilla već pokazao da je vrlo dobar glumac ("127 Hours", The Iceman). ali ne bih baš rekao da je opravdao povjerenje redatelja. Na trenutke je djelovao neuvjerljivo, a bilo je i scena u kojima je bilo očito preglumljivanje do te mjere da se može nazvati patetičnim. Uz njih dvojicu, ozbiljniju ulogu je dobila još samo Felicity Jones kao supruga Michaela Finkela i odradila je dobar posao, ali to nije ono što ona može. Goold nije odvojio dovoljno vremena za Felicity koja nam je lani itekako pokazala da može briljirati, samo joj treba dati prostora, a to je ono što je Goold propustio učiniti već je samo načeo odnos nje i Mikea, a onda gubeći vrijeme na prozirne sporedne likove izgubio i taj odnos u svoj toj vrevi zbivanja. Veliki je to gubitak.

No, nije sve tako sivo, rekao bi Kekin. Bez obzira na neke greške koje su bitno utjecale na ocjenu i sam uspjeh filma, ima i puno pozitivnih stvari koje je redatelj učinio. Pozabavio se činjenicom da je Finkel bio novinar jednog od najuglednijih listova u SAD-u i razradio sve pozitivne i negativne strane tog posla. Također nam je približio svu težinu i odgovornost koju novinarski posao donosi, a to je posebno zanimljivo vidjeti i ispada da se novinarstvo zapravo ne razlikuje bitno od politike, postoji neka uzročno-posljedična veza između ta dva svijeta koja kvari sve ono dobro što proizlazi iz novinarstva. Načeo je Goold tu i sve probleme koji se javljaju u privatnim životima novinara - istraživača, opterećenje na njima samima, ali i na njihovim obiteljima. Potencijalna opasnost emocionalnog udaljavanja od vlastite obitelji je rak rana tog posla i na primjeru Mikea i Jill možemo vidjeti kako to zbilja izgleda kad se to dogodi, još samo da je Goold dodao nekih desetak minuta u film i posvetio tom odnosu.

Definitivno film vrijedan gledanja, jedini je problem što ga neću pamtiti po nekoj maestralnoj glumi ili režiji već upravo po nedostatku istog što mi je jako žao s obzirom da se radi o priči koja se mogla puno bolje prikazati. Kada se uzme u obzir neiskustvo režisera lakše se podnose te greške koje su napravljene, ali opet ostaje žal jer uistinu mislim da je u pravim rukama ovo mogao biti jedan od "tihih hitova godine" kako ih ja volim zvati, nešto kao "The Drop" lani. Što god ja sad priželjkivao i žalio sve je uzalud, što je snimljeno snimljeno je.