Prvi dugometražni film ovogodišnjeg Animafesta koji sam imao prilike pogledati odličan je japanski crtić "Giovannijev otok". Naslov koji je vezan za kultni roman "Noć na galaktičkoj željeznici" Kenjija Miyazawe od kojega posuđuje ime glavnog lika i nekoliko citata zasnovan je na istinitoj priči o djeci izgubljenoj u posljedicama rata i u dva režima između kojih će napraviti upravo ono što djeca najbolje rade - nadrasti sukob. "Giovannijev otok" animirani je film rađen 2D animacijom i gotovo je u jednakoj mjeri potresan kao Tahakatin "Grob krijesnica". Dva brata Junpei (Giovanni) i Kanta (Campanella) žive na japanskom otoku Shitoku. Kad završi rat žitelji otoka sa strepnjom iščekuju dolazak Saveznica no umjesto Amerikanaca na otok dolaze Sovjeti. Život pod ruskom okupacijom, kao i prilagodba na njihove običaje, nikom neće biti lagan. Poraženi u ratu redovito imaju manja prava. Kad se braća sprijatelje s djevojčicom Tanjom ideologije postaju nebitne, a njihova priča povezanija s kultnom "Noći na galaktičkoj željeznici" nego što itko od njih očekuje.
Taj roman je lajtmotiv kroz cijeli film. On predstavlja bijeg i utočište od nelogičnosti koje likove okružuju, predstavlja put u svijet mašte i smirenja kakav mogu otkriti samo djeca. U nelogičnom i na trenutke nespojivom svijetu dvije različite kulture djeca pronalaze zajednički jezik, a "Noć na galaktičkoj željeznici" podsjeća nas kako smo, svim frustracijama usprkos, prije svega ljudi. Tek iza toga dolaze odrednice poput rase, vjere, nacije... Nažalost, pogotovo u postratnim godinama, to je lako zaboraviti.
Režiser Mizuho Nishikubo ne uljepšava priču. Dan nam je prikaz gerilskog otpora, ali i druga strana priče. Jedna od najvećih kvaliteta "Giovannijeva otoka" je u tome što nam daje obje strane novčića, obje perspektive. Ne nameće krivicu i ne ostavlja nas u crno-bijelim podjelama na koje smo navikli. Nekako, baš ovakav tip animiranog filma podsjeća kako je Mali Princ bio u pravu i kako je "bitno očima nevidljivo". Ustvari, očima odraslih ako ću biti iskren. Djeca su ogolila traumu postratne stvarnosti, ali i pokazala da su jedina sposobna krenuti dalje. Budućnost je, možda najviše zahvaljujući njima, svjetla. Odrasli su ti koji se neprestano vraćaju unatrag.
U sceni u kojoj se simbolizira suživot dvaju kultura, kad djeca zajedno pjevaju japanske i ruske pjesme, vidimo idealni prikaz društva kakvo bi trebalo biti. Nažalost, na "Giovannijevom otoku" to je idealno društvo moguće samo u školskoj učionici. Djeca su se, još jednom, pokazala odgovornijima od odraslih. Zanimljva je ovdje paralela s romanom. Fantastični svijet "Noći na galaktičkoj željeznici" nije samo putokaz u bolje sutra. To je svijet koji i Tanja s jedne i Junpei i Kanta s druge strane pokušavaju rekreirati. Nažalost, u stvarnom svijetu taj njihov pokušaj sliči na jurišanje na vjetrenjače. Zato vjerojatno i toliko stoljeća nakon što je napisan volimo "Don Quijotea". Podsjeća nas na djetinjstvo.
U drugoj polovici filma stvari postaju mračnije. Sjetio sam se nekoliko puta tijekom gledanja na Krležinu izjavu kako su "i danju nad našim glavama zvijezde, treba ih samo vidjeti" jer su oba brata iz priče ponavljala svoju opsesiju već spomenutim romanom iznova i iznova kao da se žele uvjeriti kako u svijetu koji ih okružuje ipak postoji vlak u to neko fiktivno - bolje sutra. Kad se priče krene mijenjati, zaokretati od vedrog ka tmurnijem, gledatelj postane još i više uvučen u film. Iz priče o suživotu (ili naslućivanja istog) on postaje priča o preživljavanju a sve ono što smo vidjeli dotad djeluje kao slijepi idealizam. Japanska filozofija odlično se nosi s odlascima. Smrt je kod njih zbilja sastavni dio života, a rijetko koji roman bolje oslikava taj motiv od "Noći na galaktičkoj željeznici". Nishikubo koristi taj motiv i čini nam i priču i rastanke manje gorkima. Svjesni smo, napokon, kako je "Giovannijev otok" zasnovan na istinitoj priči a istina baš ne trpi maštovite i fiktivne tvorevine iz dječjih glava.
Moram priznati kako sam u toku filma očekivao tmuran i žalostan kraj. Kino se, ipak, napušta sa smiješkom na usnama. Priča ima svoj kraj. Kraj u kojem nema drame i peripetije. Kraj u kojem nema dovoljne količine napetosti koje bismo možda očekivali u sličnoj priči. Život možda piše romane, ali u svojoj biti nije roman. "Giovannijev otok" možemo gledati kao simbol. Simbol sačuvane nevinosti u vrtlogu rata. Zbog svega toga i snažne antiratne poruke vrijedan je gledanja. S obzirom na nedavne događaje na svjetskoj političkoj sceni možda i više nego kad je prvotno zamišljen.
U sklopu Animafesta igra i u četvrtak 11. 6. u Cineplexxu Centra Kaptol u 18 sati.
Ako Vas ta tema zanima, dajte mu priliku.
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.