DANČI BIRA: "H-8" (1958.) - Koliko je malo potrebno da se izbjegne zlo? - MovieLand

Dosad još nisam obrađivao hrvatski film u rubrici „Danči bira“. Ljetni su mjeseci i u tijeku je Pulski filmski festival pa je nekako prigodno prisjetiti se jednog od najboljih hrvatskih filmova u povijesti. Priča je to o prometnoj nesreći na Autoputu Bratstva i jedinstva (Zagreb – Beograd) u kojoj je živote izgubilo osmero ljudi. Riječ je, naravno, o filmu „H-8“ Nikole Tanhofera. Tanhoferov film je „Veliku zlatnu arenu“ za najbolji film podijelio s još dva filma („Cesta duga godinu dana“ i „Kroz granje nebo“), ali Tanhofer je dobio nagradu za režiju, jednako kao i Zvonimir Berković i Tomislav Butorac za scenarij. „H-8“ je izdržao test vremena pa se i danas smatra jednim od najuspješnijih hrvatskih filmova, a kako bi tekst bio potpuniji koristio sam i sjajnu studiju Ante Peterlića „H-8 – Nekoć i sad“ (preporučam ju u cijelosti) koja produbljuje doživljaj filma i dodaje dodatna značenja njegovoj interpretaciji.

Ono što i Peterlić u studiji vidi kao jedno od najvažnijih obilježja Tanhoferova filma je suvremenost. U vrijeme kad je temama jugoslavenskog filma dominirao NOB, film kao što je „H-8“ predstavljao je osvježenje, ali i doticaj s modernim temama i realizmom. Realizam u „H-8“ Peterlić definira kao „prikazivanje suvremenosti, a unutar nje prikazivanje tzv. malih ljudi“. Te male ljude još naziva i „tipičnima“. Upravo zato, Tanohoferov film o nesreći možemo promatrati i kao presjek tipičnog u susretu s nečim netipičnim. Putnici u autobusu mogu se promatrati kao presjek društva, možda i kao presjek ljudi na toj ruti Zagreb – Beograd, a vozilo koje je uzrok nesreće, taj nepoznat netko od kojeg nam ostaje samo „H-8“ kao verifikacija identiteta, predstavlja počinitelja zločina koji zaslužuje sveopću osudu, nekoga tko poput Kairosova noža simbolizira kratkoću trenutka, kratkoću života.

„H-8“ počinje uvertirom, gotovo dokumentarističkim prikazom nesreće, gdje se izmjenjuju sjajni efekti i govor Naratora koji glasom što nalikuje na prijenos nogometne utakmice, precizno izvješćuje o okolnostima nesreće. Već na početku filma tako znamo da će poginuti osmero ljudi (no, ne znamo i kojih osmero), znamo na kojim će sjedalima sjediti žrtve, znamo koja će vozila sudjelovati u udesu, znamo u koliko sati će se dogoditi nesreća, znamo i na kojem kilometru autoputa, a ostat će nam otvorena samo pitanja koja okružuju neizbježnost završne tragedije: Tko su žrtve? Koje su okolnosti dovele autobus i kamion da se baš u određeno vrijeme nađu na točno određenoj dionici autoceste? Je li se nesreća mogla izbjeći?

Na sva ta pitanja odgovara Tanhoferov film. Nakon dinamične uvertire, kod hotela Esplanada upoznajemo putnike autobusa. Putnici su, kao i na svim putovanjima, mjesta uglavnom dobili providnošću prodavačice karata pa ne možemo odmah zaključiti tko su potencijalne žrtve. Također, Peterlić primjećuje kako neke od njih možemo podijeliti u parove: novinari Vodopija (Antun Vrdoljak) i Boris (Boris Buzančić), bračni par Jakupec (Pero Kvrgić i Marija Kohn) sa kćerkom, bračni par Tomašić (Krunoslava Frlić i Stjepan Jurčević), glumac Krešo Miljuš (Vanja Drach) i njegova žena (Ljubica Jović), doktor Šestan (Andro Lušičić) i njegov sin Neven (Josip Presl), Švicarac (Rudolf Kukić) i njegova žena (Mia Oremović). Osim njih, još imamo studenticu glazbe Almu Novak (Đurđa Ivezić), mladu majku Gordanu (Mira Nikolić), lopova Ivicu Kukeca (Antun Nalis), činovnika Vukelića (Drago Mitrović), Živkovića (Milan Orlović), mladog vojnika koji je dobio sina (Pavle Bogdanović), seljaka Dukata (Martin Matošević) i jednog književnika (Nedim Omerbegović). Peterlić ovdje navodi kako je od „22 putnika šestero žena i troje djece, a prosječnna dob se kreće negdje oko 35 – 40 godina“. U kamionu koji vozi autobusu ususret nalaze se vozač Rudolf Knez (Marijan Lovrić) i njegov sin Vladimir (Siniša Knaflec). Već u uvertiri saznajemo kako se njima priključio čovjek „neodređenoga zanimanja“ Franjo Rosić (Fabijan Šovagović). Tu su naravno i vozači: Josip Parač (Ivan Šubić) i Janez Pongrac (Stane Sever), liječeni alkoholičar koji je dobio posljednju šansu. Sudbonosno putovanje filma „H-8“ može početi. Tragičan ishod znamo, zanimljivost filma sastoji se u odgovoru na postavljena pitanja. Napetost Tanhofer gradi znalačkom režijom, a interes gledatelja zadržat će vezivanjem za likove kroz upoznavanje različitih situacija putem izvrsnih dijaloga. Polako, sloj po sloj, počet ćemo otkrivati priče putnika dok se zlokobnost nepoznatog vozača s registracijom „H-8“ nadvija nad njih i na gledatelja u isto vrijeme.

Iz gornjeg se odlomka već može vidjeti širok dijapazon likova koji čine „H-8“ drugačije konstruiranim od uobičajenih naslova što hrvatske, što jugoslavenske kinematografije. Moglo bi se reći da „H-8“ nema klasičnog glavnog junaka što donekle odgovara Peterlićevoj tezi o „tipičnosti“ jer ona, kao ni (neo)realizam kojem se očito teži, ne prihvaćaju pojavu glavnog junaka. Peterlić postavlja tezu kako je to „ideja potekla iz sovjetskog revolucionarnog filma i dijela talijanskog neorealizma, o djelu u kojemu je junak narod, mase.“ Ta se teza svakako čini točnom, pogotovo kad se stavi u kontekst konačnog, tragičnog ishoda u kojem bi se, pojednostavljeno, moglo reći kako je film konstruiran na način da ta ista masa, odnosno narod, osudi ponašanje neodgovornog pojedinca.

Konstrukcijski, „H-8“ nakon uvertire i uvodne scene kod Esplanade sjajno balansira između likova u autobusu s jedne i vozača kamiona s druge strane. Ravnoteža se povremeno narušava podsjećanjem da tu još postoji Narator, sveznajući pripovjedač koji itekako dobro zna da ono što slijedi nije nimalo optimistično ni pozitivno iako smo možda, kroz dijaloge i montažu, to skloni zaboraviti. Vrijedi istaknuti, ipak, kako kroz stalno mijenjanje mjesta u autobusu redatelj postiže određenu dinamiku i vezivanje za likove pa se tako, kroz ubrzavanje tempa prema kraju filma, sve više i više pitamo tko će to od likova nastradati, a čak se prepoznajemo u moralno nakaznoj situaciji u kojoj bismo više voljeli da nastradaju jedni, a ne drugi likovi. To je, vrlo vjerojatno, i bila Tanhoferova namjera. Tu se možda krije i „kukavičje jaje“ za gledatelja. Prepoznavajući sebe u situaciji u kojoj su ti određeni likovi simpatičniji od nekih drugih imaš li moralno pravo osuđivati čin vozača s registracijom „H-8“ koji je pobjegao s mjesta nesreće? Odgovor na to pitanje zlokobno stoji sve do svršetka filma.

U trenutku kad se dogodi jedna od prvih zamjena mjesta, kad Vodopija i Boris zamole konduktera da im pomogne smjestiti jednog od njih pored lijepe studentice glazbe Alme Novak, shvaćamo da se pred nama odvija zlokoban rulet smrti koji je usporediv samo s jezovitim iščekivanjem nekakvog filma strave. Antun Vrdoljak ovdje djeluje iznimno zanimljivo u glumačkoj ulozi kao jedan od pokretača radnje, pa će tako baš on svojim dovitljivim dijalozima, pred kraj izreći možda i najvažniju poruku filma prema kojoj su, upravo obični ljudi, oni o kojima on izvještava „najvrijedniji objekt novinarske pozornosti“ jer – kaže Vodopija – baš Čang Kai-Šeka ili nekog takvog briga što on (Boris op.a. strani korenspondent) može napisati o njemu dok ja moram izdržati pogled ljudi o kojima pišem. Baš ta poruka, kao geslo integriteta, nalazi se u srži „H-8“. Jer, i putnici autobusa kao i putnici u kamionu, za razliku od nesavjesnog vozača - drže do neke vrste integriteta (kakav god on bio).

Putnici u kamionu, pak, imaju svoje probleme i dileme. Rudolf Knez je tek pušten iz zatvora, pokupio je svog maloljetnog sina koji se nada da će s ocem početi novi život i gleda na put s njim kao put u bolje sutra. Hoće li to sutra za malog Vladimira stići još je jedno od onih pitanja koja drže pažnju gledatelja. Zato je važno primijetiti kako se dvije pauze od tih, da se tako izrazim, interijera u vožnji raspliću za pojedine likove. Kad Knez stane u restauraciji da bi pojeo obrok sa svojim sinom nalijeće na poznanika iz svog prošlog života, kojeg fenomenalno igra Fabijan Šovagović, a upravo će on utjecati na to da se Knez i njegov sin u kobnom trenutku nađu na putu autobusu. Kad autobus stane u Novskoj, ostat će stajati 20 minuta za vrijeme nakon kojih će jedan od likova ostati u gostionici i na taj način izbjeći smrt na kobnom sjedalu. Nakon tih će se pauza ritam filma značajno ubrzati (na što nas podsjeća i Narator) i likovi će, svaki u svom okruženju ubrzano krenuti prema, za neke od njih, fatalnom kraju.

Režijski je to izvedeno fenomenalno. Promjenom perspektive, naglašavanjem kišovite ceste i svjetala koja idu u susret autobusu, Tanhofer pojačava napetost. Jasno nam je da je tragedija neizbježna, ali do zadnjeg trenutka ne znamo koji su likovi tragični. „H-8“ tu ulazi u prostor gdje je gledatelj taj koji nadopisuje značenje, prostor je to u kojem osobne preferencije igraju važnu ulogu, ali i u kojem je dramska napetost na vrhuncu. Kad se to postigne u filmu snimljenom 1958. godine, u uvjetima tadašnje hrvatske kinematografije, to je za svaku pohvalu. „H-8“ i gotovo šezdeset godina nakon što je snimljen iznenađuje svježinom i načinom na koji uvlači gledatelja u priču.

„H-8“ se, svojim naglaskom na intimne i obiteljske odnose kao i izbjegavanjem dotad dominantnih tema ideologije i NOB-a, pozicionirao u povijesti hrvatske i jugoslavenske kinematografije kao film koji, kako kaže Peterlić, „egzistira izvan ili tek na margini postojećeg ideološkog sistema, a u kojemu se nazire čak i određena doza subverzivnosti.“ Zbog svega toga, „H-8“ u 21. stoljeću predstavlja jedan od glavnih oslonaca povijesti domaće kinematografije kao primjer filma koji se može gledati neovisno od glavnih ideoloških tendencija kako SFRJ kinematografije, tako i one u samostalnoj Hrvatskoj. Govorimo o filmu koji egzistira izvan dvije dominantne teme, bez obzira govorimo li o NOB-u ili o Domovinskom ratu, i koji je oslobođen ideološki nastrojene patetike. Svojim odabirom ljudskih sudbina u jednom odsječku života, „H-8“ postavio je temelje iz kojih su kasnije izronili Matanić, Brešan, Ogresta ili Juka. „H-8“ je film koji će učinkovito razbiti predrasude prema domaćoj kinematografiji zato što će ček i kad je (prema Peterliću) „pretjerano misaon“ kao u sljedećem citatu, pogoditi mjeru.

„Jer, ljudi su oduvijek bili odlični putnici, ali često loši suputnici“.

Da se vratimo na paralelu s Kairosom i nožem koji simbolizira kratkoću trenutka, sreću je potrebno uhvatiti i često nam zamalo izmakne. H-8“ nam govori o tome koliko je malo potrebno da se izmakne nesreći, a to je perspektiva koja se, nažalost, često zaboravlja.