TeVergreen: Mijenja li se išta kad puhnu "Vjetrovi rata/Winds of War" (1983.) ?


Negdje u lisabonskoj luci, na samom početku Drugog svjetskog rata u Europi, mladi Byron Henry dočekao je svoju fatalnu Natalie, a sve s namjerom da ju jednog dana oženi i da ju izbavi od nevolja naci-fašističke Europe u kojoj je bila nepoželjna radi svog židovskog podrijetla. Na tom krajnjem zapadu Europe, tražeći izlaz iz ratnog okruženja, došli su u lisabonsku birtiju (ili tavernu, kako Vam drago). U njoj prigušena svjetla i mornari sa svih strana svijeta, pokoji špijun te neuspješno skriven diplomat. U pozadini, neki je tip prebirao žice. Njegov mi je glas zvučao poznato. Dapače, toliko poznato da sam pomislio da je Stradun zamijenio Portugalom, a skaline tavernom i sve sam se nemirno počeo osvrtati po kutovima ekrana tražeći psa. Onog stalnog, njegovog, u toj priči nije bilo. Oko njega su se nalazili samo psi rata, a on je navodno svirao – fado. „Majke ti mile“, rekoh, „ovo je Ibrica Jusić“. Maloprije mi je u kadru bio Robert Mitchum kad li, eno Ibrica svira i sve se opire mrskom okupatoru. 


Kako je to moguće? Riječ je o ekranizaciji romana Hermana Wouka „Vjetrovi rata“ koja govori o predratnim godinama u SAD-u i Europi. Mini-serija je to koji vrlo dobro objašnjava „kako je to Hitler došao na vlast“ i „kako su mogli dozvoliti tako nešto“, te tako odgovara na slična pitanja koja se danas često postavljaju bez razumijevanja konteksta vremena i događaja čija važnost možda i nije sasvim jasna iz današnje perspektive. Atmosfera u SAD-u i Velikoj Britaniji po pitanju Židova nije bila sjajna u to predratno doba, pa je zanimljivo promatrati reakcije obitelji Henry na vijest da se mladi i perspektivni Byron planira oženiti ženom židovskog podrijetla. Na koncu, Joe Kennedy, glava državničke obitelji smatrao je Hitlera „pozitivnim utjecajem na stabilnost Europe“ što ga je kasnije stajalo ozbiljne političke karijere. 


Naslov je sjajno pogođen, zato što se „Vjetrovi rata“ itekako osjete u tim osjetljivim tridesetima, ali je zanimljiva i sposobnost samozavaravanja ljudi sklonih se toliko grčevito držati za ideju mira da su čak i ozbiljni političari tvrdili kako „za naših života neće biti rata.“ Središnji lik ove priče, mornarički časnik Pug Henry, dolazi u Njemačku kao osobni izaslanik F. D. Roosevelta, te se uključuje u špijunsku igru koja bi trebala razotkriti prave namjere nacističkog stroja, ali istodobno dati opravdanje Rooseveltu da izokrene poznatu doktrinu „Amerika Amerikancima“ jer, shvaća FDR, Europa se sama neće biti u stanju oduprijeti nacističkom ratnom stroju. 


Nama iz Hrvatske ova je ekranizacija zanimljiva jer se snimala u Zagrebu (Esplanada), Samoboru i Opatiji i u njoj je (osim u uvodu spomenutog Ibrice) bilo moguće pronaći još domaćih glumaca. Najveće zvijezde produkcije, ipak su bez konkurencije, fenomenalni Robert Mitchum i Ali MacGraw. Baš je odnos njihovih obitelji (Henry i Jastrow) glavna nit radnje. Dok gledamo kako se te dvije obitelji nose s nesigurnim vremenima, shvaćamo i novu, didaktičku razinu „Vjetrova rata“. U ovu mini-seriju ugrađene su i stvarne dokumentarne snimke, ali i dijelovi „Paramountovih“ filmskih klasika kao što je, primjerice „Tora Tora“. 


U vremenu u kojem ljude zanimaju događanja tridesetih, okolnosti koje su dovele do uspona nacizma i fašizma u Europi, ali i u vremenu u kojem su te okolnosti podložne dnevno-političkim manipulacijama „Vjetrovi rata“ su iznimno zanimljivo filmsko i didaktičko ostvarenje. Događaji od ožujka 1939. pa do prosinca 1941. obrađeni su kroz gotovo 15 sati materijala u 7 nastavaka. Dobiva se dojam gledanja sedam različitih filmova s istom pričom. Iako zbog trajanja zahtjevna, ova mini-serija brzo prolazi. Redatelj Dan Curtis odradio je sjajan posao u prebacivanju Woukovog klasika na TV ekrane, a zanimljivo je što su i Mitchum i MacGraw glumili likove znatno mlađe od sebe. 


S obzirom da su vremenski imali prostora „Vjetrovi rata“ su zapamćeni kao jedna od najboljih ekranizacija u povijesti televizije, a zajedno s nasljednikom („Rat i sjećanje“) tvore nezaobilazan doživljaj u istraživanju ekranizacija turbulentnih predratnih i ratnih godina, ali i primjer kako to treba izgledati kad se hvata osjetljivih tema. Mi iz Hrvatske imamo još više razloga da se podsjetimo ove fenomenalne ekranizacije. Opatijski hoteli, Zagreb koji glumi Varšavu, Esplanada… Početak osamdesetih označio je posljednje desetljeće bivše države, ali nam je dao u naslijeđe jedan od klasika televizije. Mislim da nikoga neće pretjerano iznenaditi ako kažem da je i „Vjetrove rata“ producirao Branko Lustig. Remek-djelo je to s hrvatskim pečatom. 


I Ibricom koji svira fado i odbija se pokoriti neprijatelju. Svejedno je njemu. Opatija kao Lisabon, fado kao šansona i otpor kao skaline. Serija je ovo koja zaziva ponovno gledanje. Odlični Mitchum, fenomenalna MacGraw i dodiri neočekivano poznatih lokacija čine „Vjetrove rata“ jedinstvenim iskustvom. Njihova se didaktička uloga tu ne završava. Ponešto se da sažeti u jednoj rečenici. 

Vjetrovi su rata uvijek isti: likovi i imena se mijenjaju dok opravdanja i iluzije ostaju. 

Ne bi bilo zgoreg da s vremena na vrijeme – ponovimo gradivo. 


Ocjena: 9/10


Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.