Znate one američke filmove o štreberima koji pokore svijet? One filmove koji sliče jedan na drugi i gdje su ti neprilagođeni luđaci spremni izvesti uvijek iste, a trivijalne stvari? E, pa sad zamislite da takav film rade Francuzi i zapitajte se kako bi ga napravili. „Microbe i Gasoil“, osrednjoj ocjeni na IMDB-u usprkos, film je pun života. Ne pamtim kad sam se posljednji put u kinu tako smijao. Zbog toga je šteta što je na današnjoj projekciji u sklopu „Filmomanije“ kino bilo više prazno nego puno. „Microbe i Gasoil“ je sve, samo ne trivijalan film. Njegove poruke su istodobno i glasne i suptilne, a zajedno daju vrlo dobar film o odrastanju dvojice dječaka koji su spremni ostvariti snove kako se, prema njihovim riječima, ne bi za „trideset godina našli i rekli mogli smo, a nismo.“
Microbe je ustvari Daniel (Ange Dargent) a Gasoil je Théo (Théophile Baquet). Prvi je izvrstan crtač, nizak rastom i samopouzdanjem, kojem škola i društvo nabijaju komplekse. Drugi smrdi po benzinu (otud Gasoil) jer stalno pomaže ocu u antikvarnici, opsjednut je mehanikom, skuplja otpad i nije opterećen socijalnim normama. Redatelj Michel Gondry, poznat po „Vječnom sjaju nepobjedivog uma“, ovdje se odlučio fokusirati na odrastanje u Versaillesu i na želju da od odrastanja i od života likovi učine nešto opipljivo. To nastojanje posebno je važno u današnje virtualno vrijeme kojim dominiraju dodirni ekrani i društvene mreže i u kojem su pothvati poput onog u koji se upuštaju glavni likovi filma sve više posebnost, a sve manje normalna pojava.
Gondry tijekom filma dodiruje nekoliko važnih tema. Neke su u prvom planu, a neke moramo iščitati. Film je svakako kritika djece koja se na miču od igraćih konzola i ekrana računala (jer su likovi njihova suprotnost). Također, govori o djeci koja su sa svojih 13,14 godina željna istraživati seksualnost i prve emotivne korake u svijet odraslih. Dvostrukost, osim u socijalnom smislu, postoji i u karakternom. Daniel je zatvoreniji karakter, umjetnik koji već sa 14 godina dobiva prostor za izložbu dok je Theo glasan i neprilagođen dječak koji u njihovu odnosu dominira. Njihova komplementarnost postaje razlogom velikog prijateljstva.
Na isti način na koji su kontradiktorni njihovi karakteri, kontradiktorna su i njihova okruženja. Danielova majka (Audrey Tatou) je žena u svom svijetu, sa svojim opsesijama i djeca su joj u drugom planu u odnosu na njene potrebe, ali ona im daje do znanja da joj je svejedno stalo i da je uz njih. Njegovanje alternativnog stila života koji promovira gotovo hipijevske ideale u to se dobro uklapa. Theo, s druge strane, živi u obitelji u kojoj ga otac gleda kao radnu snagu, u kojoj je intelekt (kojeg on ima na bacanje) zapostavljen i u kojoj ako ne donosiš kruh na stol nisi ravnopravan član obitelji. Sudar dva karaktera i dva svijeta urodit će eksplozijom duhovitih, brzih i zabavnih dijaloga koji se uvjerljivo izmjenjuju na platnu, a zanimljivo je da će dječaci u međusobnom dokazivanju dotaknuti i neke važne filozofske, ali i društvene teme.
Gondry se ne libi pokazati tu kritiku modernog odrastanja. U toku filma uspoređuje Iphone s papirom i jednom od likova u usta stavlja repliku kako su oni „ljudi od papira, a ne ekrana“ naglašavajući tako da je tradicija važnija od konformizma. Istodobno, vrlo kreativna sudbina pametnog telefona u toku filma šalje jasnu poruku korporativnoj dominaciji. To je primjer samo jedne od tema koje nisu vidljive na površini, ali koje se itekako osjete kad se dublje zagrebe.
Mladi glumci se odlično nadopunjavaju. Njihova dinamika filmu daje na brzini, a razgovori o muškoj i ženskoj seksualnosti (kao i razlici između ljubavi i seksa) poseban su začin koji je u nekoliko navrata publiku u kinu nagnao u nekontroliran smijeh. Film slijedi vrlo jednostavnu potku. Neprilagođeni se dječaci upoznaju u školi, dođu na briljantnu ideju kako se izdići iz prosjeka pa krenu u njenu realizaciju. Tijekom tog procesa sazrijevat će i shvaćati da ne ide uvijek baš sve onako kako su planirali. Problem koji IMDB publika možda ima s ovim filmom je svršetak koji je otvoren i ostavljen zaključcima. „Microbe i Gasoil“ je epizoda iz života likova, a konkluzija nam nije dana. Film zaista prati samo njihovo zajedničko vrijeme, njihovu zajedničku pustolovinu. Kakogod, meni takav kraj koji je ostavljen malo i nama na volju nije negativnost filma. Možda je poruka malo gorko-slatka jer je nemoguće zamisliti odrasle ljude da se odluče na ovakav način pomaknuti granice. Baš zato, smatram da je „Microbe i Gasoil“ obavezno filmsko štivo. Ako hoćete (uz možda "Charlijev svijet"), dokaz je to da se i danas filmovi s ovom temom mogu napraviti na pametan način.
„Microbe i Gasoil“ duhovit je i zabavan film. Glazba u filmu je odlično pogođena, a kadrovi su dinamični. Scenaristički se možda malo pogubio (ili zaigrao s magičnim realizmom) u posljednjih petnaestak minuta, ali i dalje ga dijalozi izdižu iznad prosjeka. Već dugo nisam vidio film kojem dijalozi u tolikoj mjeri nose radnju. S obzirom da je godina radnje 2014. otvoreni kraj ima itekako smisla. Microbe i Gasoil nisu odrasli. Oni žive i pišu svoju priču. Navijam za takvu djecu i nadam se da će zadržati dio dječje genijalnosti i kad postanu odrasli ljudi. Meni su pomogli da je proživim i ponovno nađem. Podsjetio me film koliko svijet pubertetlije može biti opipljiv i koliko je zabavan kad je stvaran. Nešto kao razlika između stvarnog dodira i dodira preko pametnog telefona. Koji je od ta dva dodira normalan i koji je bitan? „Microbe i Gasoil“ su na vrlo kreativan način dali odgovor.
Ako vas zanima koji i kakav – pogledajte film. Nećete požaliti.
Ocjena: 8/10
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.