Sva sreća da sam prije filma bio u restoranu. Inače ne počinjem tekstove s takvom rečenicom jer nemam namjeru reklamirati, ali čini mi se da je posjet “Tvornici pljeskavica” bio idealan uvod u ovaj film. Da sam ga, naime, gledao gladan vjerojatno bih bio prisiljen izaći prije svršetka. Ovako, sva ona jela koja se u toku filma pripremaju nisu utjecala na percepciju dovoljno da odvuku pozornost. „Paklena kuhinja“, kako je kod nas preveden „Burnt“, film je od kojeg inicijalno nisam puno očekivao. Već sam prijevod govorio mi je kako se u promociji od filma nastojalo napraviti nešto slično Bourdainovu showu dok je prema riječima Bradleyja Coopera on inspiraciju za ulogu crpio od čak tri kuhara: Gordona Ramsayja, Marca Pierra Whitea and Marcusa Wareinga. „Opečen“ bi bio bolji prijevod ovog filma, čak i ako zvuči doslovno. Lik Adama Jonesa, kuhara kojeg glumi Cooper, je naime „opečen životom“. Mi u principu pratimo proces kojim se opeklina liječi, a on i nije zanimljiv koliko je mogao (i trebao) biti.
U trenutku kad upoznajemo Jonesa on ispunjava svoju pokoru tijekom koje mora očistiti milijun kamenica. Ne znamo zašto je pokora potrebna, ali lik kojeg vidimo ispred nas čini se odlučan da sebi samome opravda grijehe prošlosti. Trenutak kad pokora završava trenutak je kad film počinje. Jones je kuhar s dvije Michelinove zvjezdice, a odlučan je u namjeri da dohvati i treću. Put od kamenica do zvjezdica recenzija je ovog filma u jednoj rečenici. Najveća će mu prepreka pritom biti – vlastiti karakter. Adam Jones je čovjek bez takta, lako plane, ne trudi se biti simpatičan. Karakterno, želi biti najbolji u svom poslu. Njegov lik kao da je preslikao Fletcherovu filozofiju iz „Ritma ludila“, sadist prema podređenima koji pomiče granice. Nažalost, čini se da se scenaristi nisu mogli dogovoriti kakav lik žele da Jones bude. Bradley Cooper trudi se iz takvog lika izvući najviše što može, ali činilo mi se na trenutke da ni on sam ne zna kad biti sadist, a kad simpatičan.
Dodatni adut „Paklene kuhinje“ su sporedni glumci. Daniel Bruhl kao Tony, vlasnik restorana u kojem Jones kuha; Siena Miller kao Helene, talentirana kuharica „nesvjesna svog talenta“ i Omar Sy kao Michel, Jonesov zamjenik zaokružuju najvažnije likove priče. Za Sienu Miller ova je uloga bila prilika da se probije iz sjene jednoličnih uloga u „Foxcatcheru“ i „Snajperistu“ ali ne bih rekao da je do kraja iskoristila ponuđenu šansu. Pored Coopera je teško dolazila do izražaja iako joj se mora priznati da mu je u specifičnim scenama sukoba karaktera dosta dobro parirala. Omar Sy kao Michel također je nedovoljno dorađen lik iako od njegove prve pojave na platnu možemo pretpostaviti koliko je bitan za priču. Bruhlov lik, s druge strane, posjeduje onu nijansiranu dubinu koja fali gotovo svim ostalim likovima u filmu. Zapravo, čini mi se da je kod njega jedino pogođena stvarna namjena lika kojem je motivacija razrađena do kraja. Osim Coopera, taj je element kod svih ostalih likova maglovit. Veseli i pojava Emme Thompson kao psihologice (iako se na trenutke čini da je u filmu samo zato da ga učini intelektualnijim), te Ume Thurman kao kritičarke koja služi kao katalizator radnje. Nažalost, Thurman je dobila premalo filmskog vremena s obzirom na svoju glumačku kvalitetu.
„Paklena kuhinja“ zadovoljava sve zanatske standarde. Scene pripreme hrane i atmosfere u kuhinji prikazane su kao vrlo napete i brze, a deranje na podređene sastavni je dio svakodnevice. Konkurencija zbog koje su, kako reče jedan od likova, „kuhari poput male djece“ također je pokazana na razini karikature iako se i rivalu Reeceu (Matthew Rhys) nastojalo dati ljudske, empatične osobine. Prema kraju filma upravo će Michel i Reece biti ključan element raspleta, ali problem je što apsolutno ništa dotad ne vodi prema tim ključnim postupcima. Kad ključan element raspleta izgleda kao da je „pao s vedra neba“ onda nešto s konstrukcijom priče ozbiljno ne štima. Ritam „Paklene kuhinje“ tu počinje pucati. Povremeno se čini kao odlična i nepretenciozna zabava, povremeno se bavi dramom karaktera. Čini mi se da redatelj John Wells tu nije uspio naći ravnotežu. Za film ovog tipa bilo bi, čini mi se, bolje da je ostao u rangu nepretenciozne zabave.
Amerikanci imaju kovanicu koju koriste za ovakve filmove, pa je tako nedavno na američkom streaming servisu „Hulu“ cijela jedna podsekcija nazvana „Movies for Foodies“ (filmovi za gurmane). „Paklena kuhinja“ je lagan film za nedjeljno popodne ili za gušt u društvu obitelji. Nažalost, fali mu privlačnosti „Soul Kitchena“ Fatiha Akina, Disneyjevog „Ratatouillea“ ili nedavnog sjajnog dokumentarca „Jiro sanja sushi“. Iako su žanrovski različiti, sva ta tri filma o hrani imaju dušu i zabavni su. „Paklena kuhinja“ je film koji je bez sumnje zabavan, ali je predvidljiv i fali mu duše. Kao da je u nastojanju da se Adam Jones prikaže sadistom što ganja perfekciju (i u tom smislu podsjeća na „Ritam ludila“) zaboravljeno da film o hrani ima smisla jedino ako se i hrani pristupa s pažnjom koju zaslužuje.
Na kraju, „Paklena kuhinja“ je kao jelo s previše začina. Svega je tu pomalo, ali ne znam ni sam je li to romantična komedija ili drama? Znam samo da sam izašao iz kina zadovoljan što je ispunio niska očekivanja. Kad ga budemo za desetak godina gledali u popodnevnom terminu iza sapunice na HRT-u usne će se lagano nasmiješiti. No, nisam baš siguran da mu je to bila namjera.
IMDB
Ocjena: 6/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.