DANČI BIRA: "AFERIM! / BRAVO! (2015.) - Quijote na balkanski način - MovieLand

Balkanski vestern. Jurica Pavičić (kritičar „Jutarnjeg“) je baš tako okarakterizirao „Aferim!“. U hrvatskom prijevodu „Bravo!“, taj film koji je igrao i u „Cinestaru“ i koji još uvijek igra u „Europi“ predstavlja zanimljiv, rekao bih i kihotovski, pristup balkanskim realnostima 19. stoljeća. Rumunjska kinematografija, kao bez sumnje najproduktivnija od balkanskih, postavila je prijašnjim ostvarenjima visoke standarde pri prosudbi svojih filmova. Osim što su festivalski miljenici, vrlo često se kritički odnose prema vlastitoj prošlosti. „Bravo!“ od toga ne odstupa.

Radnja se odvija sredinom 19. stoljeća, u centralnoj rumunjskoj pokrajini Vlaškoj gdje dva junaka Constandin (Teodor Corban) i njegov sin Ionita (Mihai Comanoiu) odlaze u potragu za odbjeglim romskim robom Carfinom (Toma Cuzin). Naizgled jednostavna potka, snimljena u crno-bijeloj tehnici, pred nas postavlja zanimljivu mješavinu komedije i mučne drame u kojoj prevladavaju moralne dileme koje ostaju u svijesti još dugo nakon svršetka filma. Baš zato, zanimljivo je pripomenuti kako je „Aferim!“ u dobrom dijelu svog trajanja izrazito humorističan. Do razine, da ga se može promatrati kao repozitorij narodnih mudrosti koje Constadin kao stariji od dvojice žandara prosipa svom sinu koji se uči žandarskom poslu. „Aferim!“, osim što pred nas (slično francuskom filmu „Korkoro“) stavlja problem tretmana europskih Roma, postavlja i pitanje predrasuda prema narodima. Predrasude, kako je to i za očekivati, proizlaze iz narodnih priča i religijskih legendi. Tu, naravno, vidimo jasnu poveznicu s tretmanom crnaca na američkom Jugu gdje je upravo Biblija služila kao opravdanje za gaženje ljudskih prava. To je, primjerice, sjajno prikazano u lanjskom filmu „Selma“. Vlaška ovdje funkcionira kao europski Divlji Zapad. Govorimo o feudalnom prostoru na kojem vrijedi samo zakon vlastelina. U tom sustavu vrijednosti Romi nisu više od robova. No, kako u jednoj od zanimljivijih epizoda filma kaže pravoslavni svećenik, „za razliku od Židova oni su barem ljudi.“ Upravo tu, u tom malom detalju, u monologu koji obuhvaća većinu naroda Balkana (i objašnjava zašto za njega Židovi nisu ljudi, a Romi recimo jesu) krije se sažeta poanta filma. Ljudi neukost pravdaju predrasudama, masa će čestitati na ignoriranju razuma (Aferim znači Bravo), a revolucija je moguća samo ako se okolnosti poslože.

Postavlja se pitanje što je Radu Jude, redatelj filma, htio poručiti ovim vesternom na balkanski način? Jude je poznat po svojim ranijim radovima, njegov „Sve u našoj obitelji“ je jedan od najboljih filmova rumunjske novije kinematografije; je li „Aferim!“ pokušaj ironije na određene suvremene procese u društvu? Stvari postaju jasnije i rekao bih da se odgovor nazire ako se likovi stavi u onaj, ranije spomenuti, kihotovski kontekst. Constandin i Ionita zbilja u većem dijelu filma funkcioniraju kao Don Quijote i Sancho Panza. Mudrosti koji otac prosipa su simplicističke narodne mudrosti koje funkcioniraju „otkako je svijeta i vijeka“. Problem je što te mudrosti obiluju mizogonijom i šovinizmom koje iz današnje perspektive mogu izgledati problematično, no podsjećam da „Aferim!“ govori o Vlaškoj u 19. stoljeću. Kao i Cervantesovom romanu, na njegove mudrosti njegov naivni sin Ionita reagira razumski i često upravo on ispada glas razuma. Nažalost, kao i romanu, svijet nije spreman za razum, a za revoluciju još i manje.

No, Jude tu nudi zanimljiv preokret. Naime, odnos između dva lika, koliko god začinjen humorom, kako se film približava kraju mijenja smjer. Što je film bliže svršetku, to Ionita više utječe na svog oca. Carfin, odbjegli romski rob, pomiče se iz subjekta potjere u simbolični prikaz sustava dok dvojica žandara vode polemiku oko toga može li se taj tmurni, namjerno crno-bijeli, svijet uopće promijeniti. Constandin za sebe tvrdi da je „ljut kao papričica, rođen od oca češnjaka i majke luka“, ali nakon toga nastoji smanjiti sinovljev idealizam pokazujući mu svojim primjerom da se svijet ne može mijenjati. Baš tu, u trenutku kad otac žandar odluči pred sinom pokazati dozu pravde i empatije Jude poantira da pravo (vlastelin) i pravda (Constandin) nisu isto. Danas znamo da su građanska prava važna, da nejednakosti koje i dalje postoje treba eliminirati ali Radu Jude je ovim filmom proizveo zanimljivu poantu: Bez onih koji pokušavaju, svijet se nikad ne bi mijenjao.

„Aferim!“ je u tom smislu izrazito važan film. Iako mučan, na trenutke i frustrirajuć, predstavlja zanimljivu promjenu u rumunjskom (pa i balkanskom s obzirom da je riječ o koprodukciji) tretiranju stvarnosti. Dosad se rumunjska kinematografija u obrađivanju povijesti uglavnom bavila komunizmom ili postkomunizmom, a ovdje je Jude ušao dublje u povijest, u genezu predrasuda i odnosa prema manjinama koje i danas opterećuju. Religijska isključivost, odnos prema vlasti i pitanje moralne ispravnosti iste nešto je stalno, nepromjenjivo, univerzalno. U kontekstu Pavičićeve teze,

„Aferim“ je i balkanski vestern jednako koliko i balkanski „Don Quijote“. Poanta je jasna. Još uvijek nismo pobijedili svoje vjetrenjače. Uvijek će postojati neki okovi za ljudski duh. Neki drugi, fiktivni Romi (pogledajmo komentare o sirijskim izbjeglicama). „Aferim“ je pravi crno-bijeli svijet. U njemu su podjele, kao i kazne, duboke, mučne i jasne. U ovoj mješavini komedije i drame teško je među predrasudama i ideološko-religijskim konstrukcijama pronaći ljude. U tom je valjda i smisao filma, kao i razlog zašto ga gledati.

Jer, treba reći „Aferim! / Bravo!“ onima koji su u stanju zaobići strah i nagon da bi usprkos svemu zadržali ljudskost. Ljudi vide u bojama, koliko god se neki trudili gledati monokromatski. Zbog toga je, po mom mišljenju, „Aferim!“ itekako aktualan.