RECENZIJA: "U PUSTARU / INTO THE BADLANDS" (2015.) - Žanrovski miks koji ima potencijala. - MovieLand

Volite samuraje, borilačke koreografije, distopiju? Ako je na sve tri stavke odgovor potvrdan onda ćete voljeti i „U Pustaru“, novu AMC-jevu seriju koja ispočetka djeluje ko nespretan spoj tih elemenata da bi do kraja šeste epizode izgradila dosta zanimljiv svijet čije misterije ipak plijene pozornost. „U Pustaru“ nije neko remek-djelo, ali je jedna od onih serija u kojima se da uživati. Pojedini koncepti radnje su me podsjetili na stripove Alejandra Jodorowskog, a pošto sam odrastao na borilačkim vještinama i japanskom mačevalačkom filmu bilo je zanimljivo promotriti kako će se ta dva žanra snaći u spoju s drugim dragim mi podžanrom – distopijom. Nakon prve sezone koja se sastojala od šest epizoda mogu reći da će se onima koji iz djetinjstva dijele iste uspomene kao ja serija sigurno svidjeti. Ovo ionako nije serija za zahtjevne kritičare. Bit će zanimljivo vidjeti kakvu će mitologiju izgraditi. Zasad, scenaristima ide sasvim dobro iako bi kopanje po detaljima pronašlo dosta nelogičnosti.

No, idemo redom. „U pustaru“ je serija koja se zasniva na rivalstvu Baruna. Baruni su veleposjednici čiji je sustav vladanja sličan feudalnom. Oni imaju vlastite utjerivače koji se u svijetu ove serije nazivaju Sjekači. Sunny (Daniel Wu) je najbolji od svih. Nepobjediv u Pustari, vješt s mačem jednako kao i s kung-fu potezima, vjeran Quinnu (Marton Csokas) koji ga je i uveo u taj svijet. Radnja serije zapliće se kad Sunny u jednoj od rutinskih misija protiv Nomada oslobađa dječaka kojeg traži Udovica (Emily Beecham), glavni Quinnov konkurent. Saznajemo da se dječak zove M.K. (Aramis Knight) i da ima mistične moći koje ne može kontrolirati. Njihova mistika i porijeklo su nejasni, a jedini trag koji ima je privjesak oko vrata. Zaplet koji bismo mogli nazvati klišejističkim, ali koji itekako intrigira. Prva epizoda je dosta naivna, koreografije borbi su jedino što tjera na gledanje, a čak i mačevi koji se upotrebljavaju djeluju kao jeftine replike. No, s obzirom da sam i nakon takve epizode nastavio gledati bit će da je u scenariju ostalo dovoljno misterije da me natjera na to.

Kako radnja dalje odmiče mistika se produbljava, borbe više nisu same sebi svrhom, a razvija se i karakterizacija likova i odnosi među njima. Problemi Pustare se proširuju, a čini se da je sve skupa dio šireg i ambicioznijeg koncepta. Zanimljivo je rivalstvo dvaju Baruna, Quinna i Udovice, koja polako prelazi u borbu dvaju pogleda na svijet. Udovica se može shvatiti kao ogledalo feminizma dok je Barun ogledalo šovinizma. Zanimljivo je da je takav sociološki zanimljiv koncept ubačen u seriju ovog tipa, pa mogu reći kako mi se čini da je feministički podtekst novog „Pobješnjelog Maxa“ ovom serijom predstavio svoj prvi plod.

Bez obzira na to, u središtu radnje ipak ostaju Sunny i M. K. Svaki sa svojim dilemama i ciljevima dok nastoje pronaći značenje mistične zemlje Azra o kojoj se samo priča među kmetovima. Sad, ne znam je li netko od scenarista serije čitao Heinea i njegovu pjesmu, ali mistika Azre čini se kao da izvire iz tih kultnih stihova. Mitsko mjesto slobode koja je u Pustari nezamisliva jedna je od temeljnih distopijskih ideja i ovdje je dobro iskorištena zato što predstavlja jedan od onih stalnih pokretača radnje koji se mogu iskorištavati za nove zaplete. Daniel Wu nije uvijek uvjerljiv u svojoj ulozi najboljeg Sjekača, pa se ponekad čini da između njega i M. K.-a nedostaje kemije koju radnja zahtjeva. Posebno se to vidi u osobnim odnosima s Veil (Madeleine Mantock), Barunovom vidaricom, koji se u toku sezone pomalo i nelogično i nepotrebno zakompliciraju. To se čini nelogičnim, pa i kontradiktornim jer smo u toku serije nekoliko puta svjedočili tome da Veil itekako dobro zna kako funkcioniraju odnosi u Pustari.

U okviru međuljudskih odnosa unutar dva pola Sunnyja možemo doživjeti kao opoziciju Barunovom šovinizmu, dok Udovičina kćer Tilda (Ally Ioannides) funkcionira kao drugačija verzija samostalnosti i feminizma. To često izaziva problem jer se gubi mjera između borilačkih vještina i filozofskog koncepta pa ponekad u toku serije (u trećoj epizodi npr.) nije jasno što su točno scenaristi htjeli reći.

Na kraju cijele priče mogu reći kako su Alfred Gough i Miles Millar stvorili zanimljiv svijet koji je manjkav onoliko koliko je za očekivati od ovakvog ambicioznog žanrovskog eksperimenta. Nakon šestodijelne prve sezone tek smo uvedeni u svijet Pustare. Imajući u vidu da od djetinjstva volim ovakve teme seriji dajem solidnu sedmicu iako sigurno ima ljudi koji će joj dati znatno manje. S druge strane, nepopravljiv optimist kakav sam po prirodi, vjerujem da ima potencijala za puno više. Što se mene tiče, preporučujem da pogledate ovaj zanimljiv žanrovski eksperiment.