RECENZIJA: "KIRURG / THE KNICK" (2014. - 15.) - Genijalnost pomiče granice. - MovieLand

Postoji kod televizijskih serija trenutak u kojem one odlične prerastu status gledanih i popularnih pa se razviju u serije prekretnice, postaju važne zbog niza elemenata čak i onda kad se od njih, zbog predrasuda, ne očekuje previše. Drago mi je, po dovršetku druge sezone, reći kako je „Kirurg“ jedna od takvih serija. Isprva kritiziran kao povijesna kopija „Dr. Housea“, ispunjen skepsom onih koji nisu voljeli Clivea Owena i nazivan „samo još jednom u nizu bolničkih serija“ na kraju druge sezone dosegnuo je kvalitetu najboljih televizijskih proizvoda uopće i pokazao da teme koje možda djeluju potrošeno, kad se obrade na pravi način mogu ispasti svježe. Da se poslužim savjetom piscima kratkih priča iz jednog davnog broja „Siriusa“: nije bitno kakav je materijal od kojeg šiješ jer dobra šilica i od lošeg materijala iskroji dobro odijelo, ali loša šilica od najboljeg materijala neće stvoriti ništa. Da nastavim tu usporedbu, Steven Soderbergh je u svakom slučaju – dobra šilica.

S obzirom na otegotne okolnosti koje su pratile promociju prve sezone „Kirurga“ nemali je broj kritičara ostao iznenađen kvalitetom izvedbe i produkcije same serije. Nakon druge sezone, pretpostavljam da će kritike napokon prestati, jer „Kirurg“ u drugoj sezoni ulazi u dvadeseto stoljeće puno ozbiljnije nego što je to slučaj u prvoj. Ako je u prvoj sezoni obrađivao temu rasizma, pobačaja, ženskih prava i razvoja kirurgije (i medicine općenito), u drugoj sezoni zadržao je sve to; ali je dodao i korupciju, eugeniku, antisemitizam i mentalne bolesti, pa i ovisnosti. Teza da je ovisnost bolest i u 21. stoljeću izaziva kritike, a „Kirurg“ se njome prilično ozbiljno bavi sto godina ranije.

Za one koji se dosad nisu susreli s ovom odličnom CINEMAX-ovom serijom dobro je spomenuti osnovni koncept. „Kirurg“ je serija čija se radnja odvija u New Yorku, u bolnici Knickerbocker. Glavni lik je John Thackery, ekscentričan i nimalo ugodan genijalac koji unapređuje medicinsku struku i pomiče granice znanosti istražujući područja, da upotrijebim besmrtni termin „Zvjezdanih staza“, u koja nitko prije nije zalazio. Njega, pogađate, glumi Clive Owen. Kako serija dalje odmiče, tako Owen sve više briljira u ulozi neprilagođenog kirurga koji je ispočetka zaista sličan Houseu, da bi kasnije postao simbol promjene koju dvadeseto stoljeće neizbježno nosi sa sobom.

Početak dvadesetog stoljeća u Americi obilježen je Monroeovom doktrinom „Amerika Amerikancima“ zbog koje utjecaji drugih kontinenata blijede pred američkim inovatorima. Thackery je u tom smislu zanimljiv lik, zato što je istodobno i osoba koja prihvaća nova saznanja iz Europe, kao i jedan od takvih inovatora. To se posebno primjećuje u slučaju njegova kolege Algenona Edwardsa (André Holland). Edwardsov je problem rasa jer bogati donatori njujorške bolnice teško prihvaćaju liječnika Afroamerikanca. Politika „otvorenih vrata“ koja je u SAD privlačila kolone imigranata početkom stoljeća ovdje se pretvara u vlastitu ironiju. Vrata možda jesu „otvorena svima“, ali to svi se pretvara u uvjetnu riječ zato što vrijedi samo dok se ne odnosi na američke crnce. Prva se sezona serije gradi oko odnosa Edwardsa i Thackeryja, nadilaženju predrasuda i dokazivanju teze kako i ono što dolazi izvana, čak i kad o tome priča crnac, može biti korisno i inovativno. Prva sezona je u tom smislu spoj svjetova. Jer Knick, bolnica u kojoj se odvija radnja, također je „otvorena svima, samo ne njima“. Scene liječenja crnaca u podrumu, kršenja pravila u uvjetima koji se teško mogu nazvati dostojnima čovjeka, među najpamtljivijima su u prvoj sezoni emitiranja.

Vrijednost „Kirurga“, međutim, ne leži samo u glavnim likovima. Sporedni likovi su napravljeni vrlo detaljno i serija nam se trudi ispričati više paralelnih priča. U toku priče jedna se teza stalno provlači. Bolest napada sve društvene slojeve jednako. Bez obzira govorimo li o sifilisu, tifusu ili nekoj drugoj bolesti, bogati na nju nisu imuni čak ni onda kad se (kao u slučaju tifusa) radi o bolesti koja nosi kolokvijalni naziv „bolest siromašnih.“ Tu treba istaknuti važne uloge Juliet Rylance i Jeremyja Bobba. Rylance glumi Corneliju Robertson, kompleksan lik, kćerku glavnog financijera bolnice koja je istodobno i idealističan feministički lik, te prototip borca za ljudska prava. Jeremy Bobb igra Hermana Barrowa, upravitelja bolnice, koji je prototip iskonskog ljigavca i korumpiranog manipulatora što je za svoje ciljeve spreman makijavelistički (a i doslovno) prelaziti preko leševa.

Drugi sporedni likovi koje vrijedi istaknuti su sestra Lucy Elkins (Eve Hewson) čiji lik prolazi intrigantan preokret u dvije sezone, doktori Bertie Chickering (Michael Angarano) i Everett Gallinger (Eric Johnson) svaki na svoj način doprinose radnji, a posebno Gallinger ostavlja dojam antagonista u razvoju. Prototip ranog fašista, Gallinger zagovara eugeniku i izrazito rasističke stavove. Stavovi su to koje smo vezali isključivo za američki Jug jer je to najčešće prikazivano, ali „Kirurg“ pokazuje da ni Velika Jabuka po tom pitanju nije zaostajala. Uloga sporednih likova iz ovog odlomka važnija je u drugoj, nego u prvoj sezoni no „Kirurg“ kao i svaka serija ovog stupnja kvalitete gradi likove vrlo postupno i čini se kako na kraju svake sezone oni prođu puni krug, određen težak i zanimljiv put koi nas iznenadi, ali i uvjeri da smo svakog od njih sve bolje upoznali.

Vratio bih se još malo na usporedbu „Kirurga“ i „Housea“. U toku prve sezone poveznice s najpoznatijom doktorskom serijom su očite, ali najvažnija razlika trebala bi također biti očita svakom ljubitelju TV serija. Dok „House“ u većini epizoda funkcionira kao procedural, „Kirurg“ je serija koja gradi priču (ili priče) kroz cijelu sezonu. Zbog toga je razvoj likova puno detaljniji i kompleksniji, kao i obrada tema kojima se serija bavi. Razlog zašto se ovom temom toliko bavim u ovom tekstu je izjava nekoliko ljudi koji aktivno prate filmove i serije kako „Kirurga“ ne gledaju jer je to „samo još jedan House“. Da razjasnimo: nije. „Kirurg“ je odlična, samostalna serija koja ima sličnosti s „Houseom“ onoliko koliko će imati svaka medicinska serija sa snažnim, neprilagođenim i genijalnim protagonistom. No, stavljanje takve priče u drugo vrijeme i dodavanje kompleksnih tema i likova „Kirurg“ je učinilo jednom od najboljih serija na televiziji unazad pet, šest godina. Propustiti ga gledati zbog takve banalne predrasude po meni bi bila – velika greška.

Druga sezona „Kirurga“ je dubinski ušla u dvadeseto stoljeće naslućujući zlogukost svjetskih ratova, koncentracijskih logora, predrasuda i redefiniranja karte svijeta između velikih sila čija posljedice osjećamo i danas. Sfera kontrole kolonija i rasna čistoća postat će jedne od važnijih tema prve polovice stoljeća. Holokaust i emancipacija žena i američkih crnaca ostat će temeljni događaji prema kojima ćemo ih ocjenjivati. Kao i u nedavnom tekstu u „Aferimu“ u kojem su Romi svedeni na nižu rasu, tako i ovdje možemo primjetiti kako Hipokratova zakletva ne vrijedi jednako za sve ljude. Prvenstveno zato što za one koji su ograničeni predrasudama i mržnjom određene rase jednostavno – nisu ljudi. Borba argumenata i pogleda na svijet jedna je od važnijih sastavnica „Kirurga“.

Uz sve to „Kirurg“ je serija pod palicom Stevena Soderbergha. Režijski i fotografski sjajno napravljena, s uvjerljivim scenografijama i kostimima, postala je bez dileme jedna od najboljih serija u posljednje vrijeme. Deseta epizoda druge sezone sjajno je zaokružila jedno putovanje, jednu nit priče kojom se je kretao John Thackery kao omiljeni luđak i genijalac koji je, u biti, sam sebi najveći neprijatelj.

Treba li gledati „Kirurga“? U svakom slučaju.

Treba li za to imati želudac? Apsolutno. Nikako nemojte jesti dok gledate.

Je li serija šira od onog čime se nominalno bavi? Jedna od društveno najaktualnijih u posljednje vrijeme.

Ako Vas zanima razvoj operativnih tehnika, pristup različitim granama medicine kao i odnos religioznog i svjetovnog – svakako pogledajte „Kirurga“. Neke likove namjerno nisam spomenuo u recenziji iako su za radnju relativno bitni. Oni su mi kroz gledanje predstavljali ugodno iznenađenje jer su se kroz prvu sezonu činili nebitnima, da i se kasnije razvili u najsimpatičniji dio priče. Neka tako bude i onima koji nisu gledali. Za takve, dodat ću, bilo bi vrijeme da počnu.