RECENZIJA: "FENCES / Ograde" (2016.) - U životu ne postoje crno-bijele podjele. - MovieLand

Kad Troy Maxson (Denzel Washington) odluči ostvariti malu pobjedu na poslu, shvaćamo kako je diskriminacija plod ograda u ljudima. Te ograde, koje svjesno i nesvjesno stvaramo kroz život, osnovna su tema filma „Ograde“ snimljenog prema Pulitzerom nagrađenoj drami Augusta Wilsona.

Tijekom trajanja možemo primijetiti nekoliko opreka. Prva je ona između stvarnosti i snova: Maxson je smetlar, a želio je biti profesionalni igrač baseballa. Druga je generacijska: konflikt oca i sina svodi se na perspektive jer otac ne želi da sin ponavlja greške, a sin želi iskoristiti novo vrijeme. Treća je ljudska: muž i žena s drugačijim pogledima na život ovise jedno o drugom čak i u trenucima kad shvate kako su razlike prevelike. Sve te „Ograde“, međutim, treba promatrati u kontekstu vremena kad se odvija radnja, kao i u kontekstu vremena kad je napisana drama. Sve zajedno, zahtijeva angažman. Filozofija i količina dijaloga stvara film u koji treba prodrijeti, a da se pritom ne upadne u zamku osuđivanja događaja iz današnje perspektive.

Ono što „Ograde“ čini zanimljivijim filmom od naslova slične, afroameričke, tematike je pojava samodiskriminacije, odnosno „ograda“ koje pripadnici te populacije stvaraju sami sebi. Pitanje samodiskriminacije je svakako zanimljivo i u kontekstu nekih drugih manjina i o njemu se rijetko govori. „Ograde“ tu dobivaju pozitivne bodove jer kroz naslovni lik progovaraju o tome kako „gledanje kroz realne naočale“ može dovesti do ogorčenja, propadanja, ali i guranja u stranu potencijalno dobrih prilika.

Za predstavljanje tako kompleksne priče trebalo je osigurati da su glumci u stanju izvesti komplicirane dijaloge s dozom uvjerljivosti, ali i osigurati im dovoljno slobode koja bi omogućila da razviju čitav niz emocija pred kamerom. Denzel Washington i Viola Davis su međuigru bračnog para koji gradi stvarne i metaforičke ograde u gotovo dvadeset godina braka savršeno odigrali. Troy je, u izvedbi Denzela Wasihingtona, nesimpatičan i sirov lik kojem se ništa ne može reći, koji misli da je uvijek u pravu i čije je poimanje života za sve oko njega oporo i kruto. Pravila koja postavlja pred druge za njega su fleksibilnija, ali to ga (usprkos svemu) ne čini negativcem u priči. Njegovu je perspektivu moguće shvatiti iako ju je, iskreno, nemoguće odobravati.

Važno je imati na umu da se radi o adaptaciji kazališne predstave. Denzel Washington se odlučio za kazališnu režiju u kojoj vrlo rijetko mijenja lokacije i u kojoj je većina radnje monolog glavnog s drugim likovima koji više služe kao živući kontrast njegovoj nametnutoj, moralno superiornoj filozofiji. Ta se moralna superiornost topi kako film odmiče sve dok se pred našim očima ne pretvori u karikaturu. To je, ustvari, ono što čitav film gledamo. Glavni lik sam se od čovjeka pretvara u karikaturu. Sporedni likovi od karikatura postaju ljudi. Taj proces se, naravno, u nekoliko navrata isprepliće. Viola Davis odlično koristi postepenost razvoja vlastitog lika sve do trenutka dok u potpunosti ne preuzme Troyevu ulogu i dok se, metaforički, ne pretvori u njega. Razlog cijelom procesu možemo vidjeti u ključnoj rečenici filma:

„Postoje dva razloga zašto se grade ograde. Neki ljudi grade ograde da ostave ljude izvan njih, a ljudi poput Rose (V. Davis) grade ograde da zadrže ljude unutra.“

„Ograde“ posebno aktualnim čini doticanje sebičnosti i altruizma, ali i razumijevanja usprkos razlikama. Jedan od važnijih motiva je i motiv oprosta. Naime, dok Rose i Troy nastoje izgraditi život, iz različitih perspektiva, polako između sebe grade zid (ogradu) koji je moguće preskočiti samo ako netko popusti. S obzirom da Troy odbija ljude od sebe, a Rose ih okuplja, shvaćamo kako je popuštanje moguće jedino uz oprost. Oprost, međutim, ne znači poniženje i zaborav. U ovom slučaju, oprost podsjeća da je ljudskost važnija od taštine, od zamjeranja.

U tom smislu, „Ograde“ su usporedive s Tolstojevim „Uskrsnućem“. U oba slučaja da se primijetiti didaktička komponenta jer čovjeku, svim manama usprkos, spasenje nije nedostižno. Važno je, poručuje film, da si dao sve od sebe i da si mislio da radiš najbolje što možeš. Ako je tako, onda i pogreške treba prihvatiti, a ne zbog njih dizati „Ograde“. Pogreške su, zaključak je, sastavni dio života. Troy možda nije savršen, no razumije pojam odgovornosti i uzdržava i – dok se ponašaju u skladu s njegovim očekivanjima – podupire obitelj. Rečenica „dok si pod mojim krovom“ odzvanja poput jeke kroz film iako je, saznajemo kasnije, i za taj krov trebalo podnijeti žrtvu.

Posljednju scenu u filmu u tom smislu treba promatrati kao svojevrsno odrješenje. Konačno prihvaćanje ograda koje postavljamo sami sebi. Tu se, slično kao kod Tolstoja, krije optimizam. Krug se ne mora nastaviti. Svi smo mi proizvodi svoje prošlosti, ali tek kad se suočimo s ogradama možemo gledati u budućnost. Ograde se, u tom smislu, prihvaćaju, a ne ruše.

Ova zanimljiva, sjajno odglumljena i izvrsno napisana adaptacija kazališne predstave još je jednom potvrdila da je Denzel Washington, osim što je odličan glumac, vrlo dobar režiser. „Ograde“ su solidan, no ponekad i neprohodan film koji u određenim scenama ima nešto više patetike nego što treba. No, treba ga pogledati. Zbog univerzalnosti teme i konfliktnih likova u njemu se moguće prepoznati. Treba ga samo konzumirati polako, bez pretpostavki i osuđivanja. Ovo zadnje je vjerojatno najteže. Začudo, ispada samo još jedna ograda koju stvaramo sami, u kontekstu svog vremena. U tom smislu postajemo isti kao i glavni lik. To je već pitanje nad kojim se valja zamisliti:

Imamo li pravo biti tako isključivi i moralno superiorni?