Oscari 2016: Malo naknadne pameti.

Eto, prespavali smo. Slegli su se dojmovi s dodjele i polako se zaboravlja ludnica koja je dodjeli prethodila. Sve to, naravno, ne vrijedi u slučaju Leonarda Di Caprija. Nakon što je konačno dobio, reći će neki, davno zasluženog Oscara počele su internetom kolati teorije zavjere kako se o njemu toliko priča samo zato da bi se „Spotlight“, dobitnik nagrade za najbolji film, bacio u drugi plan. To je glupost, teoretičari zavjere uvijek će naći nešto. Rekao bih kako za to što je Leo u prvom planu postoji nekoliko razloga koji itekako imaju smisla. „Spotlight“ se kod nas tek počeo prikazivati u kinima, „Povratnik“ već igra neko vrijeme. Također, legenda oko Lea i Oscara svakom dodjelom na kojoj ga se zaobišlo postajala je sve snažnija. Kad se legende rasplinu, svi ih žele natrag. No, piši kući propalo. Ponio Leo ukras za vitrinu, a to što je „Spotlight“ snimljen iste godine nije drugo nego slučajnost.

Imajući to na umu, ajmo konkretno promotriti koji su razlozi da se dodjela rasplela na ovaj način. Ignorirat ćemo, naravno, onaj očiti: broj glasova članova Akademije. Da podsjetim na rekapitulaciju: „Pobješnjeli Max: Divlja cesta“ – 6 kipića, „Povratnik“ – 3 komada, „Spotlight“ – 2, svi ostali po jedan. To je kvantitativno gledanje. Ono kvalitativno nam pokazuje da je „Spotlight“ odnio najvažniji kipić dok su se za ostale pošteno potukli Povratnik i Max (bi li Glass preživio u Maxovom svijetu i obrnuto?). „Pobješnjeli Max“ odnio je većinu tehničkih kategorija, a meni intimno ostaje žal što Miller nije odnio režiju. No, ne mogu reći da je Iñárritu nezasluženo trijumfirao. Čovjek je dvaput zaredom odnio Oscara za režiju, do toga jednom za najbolji film i sve mi se čini da je prvi neamerikanac koji je to napravio. Da ponovim Seana Penna od lani: „Tko je ovom tipu dao zelenu kartu?“ Zafrkanciju na stranu, Iñárritu već godinama radi odličan posao („Pasja ljubav“, „21 gram“, „Babel“, „Biutiful“) i Akademija to očito prepoznaje iako će internet u svemu naći kopiranje i razlog za umanjivanje doprinosa (onaj video gdje navodno kopira Tarkovskog).

U dvoboju dvaju načina vizualne naracije bilo je teško odrediti tko će pobijediti. „Povratnik“, kojeg sam recenzirao pozitivno zbog toga što sam dobio točno ono što sam očekivao, upotrijebio je kameru u eksterijeru s jakim naglaskom na jednog lika i na njegovu borbu što s prirodom, a što s divljaštvom u čovjeku. „Pobješnjeli Max: Divlja cesta“ s druge strane odigrao je karte nešto drugačije, pa je u njemu svijet taj koji je podivljao dok Max nastoji teškom mukom sačuvati ono preostalo zrnce razuma. Dok je u „Povratniku“ naglasak na jednom čovjeku i jasno definiranom antagonistu (Tom Hardy), u „Maxu“ je fokus podijeljen na njega i na Furiosu (C. Theron), a antagonisti gotovo svi osim šačice likova koji kroz film pomalo nestaju. Miller svoju kameru iskorištava kako bi nam ispričao priču o ekologiji, genetskoj manipulaciji, čistoći rase, nedostatku vode i kisika i svijetu u kojem je čovjek najveći predator od svih. Iñárritu u tom smislu nije toliko ambiciozan. Njegova je divljina surova, a njegov narativ fokusiraniji. U borbi koju prolazi „Povratnik“ priroda i nema neke šanse, osveta je trajni motiv, ali moglo bi se čak reći kako je divljina prije Glassov saveznik nego protivnik. Pravu divljinu, kako to često kod njega biva, glavni lik nalazi tek kad dotakne civilizaciju.

U dvoboju vizualnih naracija, dakle, nemoguće je odrediti konačnog pobjednika iako je bez dvojbe „Povratnik“ uzeo značajnije nagrade (gl. glumac, režija, fotografija). Kad se stvari tako postave onda uopće ne čudi što nijedan od tih pristupa nije uzeo glavnu nagradu. Glavnu nagradu je, u sjeni dvoboja dvaju velikih vizualaca, uzela ona prava naracija kakva se odvija na papiru, u novinarskoj redakciji, za računalom. Takva, izravna naracija, imala je neposredniju poruku kojom je igrala i na američku savjest kroz onu poznatu sintagmu: „Znali su, ali su šutjeli“. Upravo je način na koji je ispričan „Spotlight“ njegov najveći adut. Prikazati osjetljivu temu pedofilije u jednoj instituciji kroz novinarsko-istraživački rad, a da se nijednom prikaz iste ne pojavi na platnu posebno je genijalno. Ne čudi stoga što je film osim glavne nagrade osvojio i onu za originalni scenarij. Nešto slično „Spotlightu“ i načinu njegovog pripovjedanja odigrao je David Simon u petoj sezoni kultne „Žice“ gdje upravo redatelj filma Tom McCharty igra ulogu novinara. Sličnosti ta dva načina pripovjedanja su očite. Reći nešto provokativno i pogoditi srž stvari bez patetike i pretjerivanja ne može svatko. Zato je „Spotlight“ zasluženo osvojio nagradu.

Već sam prije dodjele pisao kako mi se ne sviđa tendencija što se tiče predviđenih dobitnika glumačkih nominacija. Drago mi je ta predviđanja nisu bila posve točna. Leo je dobio svoj kipić, to već znaju i vrapci na grani dok živkaju „napokon“, ali meni je i dalje za nijansu bolja Cranstonova uloga u „Trumbu“. No, kako sam napisao i u recenziji „Povratnika“ da dobije Oscara ne bi bilo nezasluženo. Drago mi je da se napokon maknuo od tipskih uloga ljudi u poziciji moći (kroz novac ili utjecaj svejedno) i odigrao ulogu potrebne dubine za osvajanje nagrade. Glavna ženska uloga pripala je Brie Larson za film „Soba“. „Soba“ je sigurno jedan od emotivno najzahtjevnijih filmova prošle godine, ali mene se više dojmio mali Jacob od Brie Larson čija mi je uloga zaista u funkciji podupirača radnje, a ne njenog nositelja što je recimo slučaj s Charlotte Rampling i Cate Blanchett u oba njihova filma.

S druge strane, u kategoriji sporednih uloga me ugodno iznenadila pobjeda Alicije Vikander (iako je Jennifer Leigh bila moj favorit) s obzirom da je ova talentirana mlada glumica imala izvrsnu godinu s „Dankinjom“ i „Ex Machinom“. Problem u priči je što je „Ex Machina“ zahtjevnija i bolja uloga od one u „Dankinji“ no Akademija očito ne odustaje od svog uskog elitističkog gledanja na SF filmove i sve vezano za tu kulturu. Drago mi je što je „Ex Machina“ (koja je uzgred rečeno bolja od barem dva filma nominirana za najbolji film) dobila barem nagradu za specijalne efekte, koliko se god fanovi „Ratova zvijezda“ bunili zbog toga.

Stalloneovu priču s „Rockyjem“ Akademija nije zaokružila Oscarom za sporednu ulogu. Takva je odluka izazvala bijes fanova franšize jer su glasači imali prostor dostojno obilježiti i 40 godina od pojave prvog filma kultnog serijala. Bijes na društvenim mrežama je tim veći zbog toga što je nagradu odnio Mark Rylance za „Most špijuna.“ Nepravedno prema Rylanceu, čija je uloga zaista dobra, ljubitelji filma govore o osrednjem fimu koji nije trebao biti niti među nominiranima (u odnosu na „Zvijeri bez granica“ ili „Carol“), a ako je netko morao odnijeti Slyu Oskara onda je to, prema glasnim bukačima, morao biti Mark Ruffalo. Iako se slažem s takvim argumentima, ne sviđa mi se način prezentacije. Rylance ni po čemu ne odskače od spomenute dvojice glumaca i bilo bi zanimljivo vidjeti koji su elementi presudili u njegovu korist. No, daleko od toga da je riječ o lošoj ulozi. Akademija očito nekad ne zna procijeniti kontekst u kojem je pojedina uloga odigrana, a možda je odgovor još jednostavniji pa je samo prevladao američki patriotizam. Kakogod, „Creed“ će vjerojatno imati još koji nastavak pa će i Stallone imati još koju šansu.

Što se same priredbe tiče drago mi je što je bila značajno brža nego prethodnih godina. Također, Chris Rock je dobro započeo sve dok nije počeo pretjerivati sa zafrkancijom na račun rasizma. „All White“ kritika ovogodišnjih nominacija je uzela maha i crnačka se zajednica osjetila povrijeđenom jer Akademija već drugu godinu zaredom nije nominirala nijednog crnog glumca. Ove je godine to svakako mogao biti Idris Elba čija uloga svakako nije slabija od Rylanceove, a lani sjajni David Oyelowo za ulogu Martina Luthera Kinga u „Selmi“. Lani je čak za takve kritike bilo više prostora nego ove godine, no s obzirom na nešto nižu kvalitetu filmova možda se crnačka zajednica u SAD-u i opravdano našla uvrijeđenom. Nadam se kako ćemo na idućoj priredbi preskočiti takve prozivke i da će biti nešto manje politike, a više svijeta filma. Posebno je emotivan bio trenutak oproštaja od onih koji su nas napustili u prethodnoj godini, a kad se pojavio David Bowie prisutni u dvorani su i spontano zapljeskali. In memoriam segment završio Leonard Nimoy, legendarni Spock, a cijeli je događaj fantastično ispratio sjajni Dave Grohl.

Zato, bez obzira voljeli Oscare ili ne, zvali ih američkom propagandom ili nerelevantnom nagradom koja je samo parada glamura, činjenica je da su dodjele Oscara iznimno popularne i praćene, a i da je bez sumnje riječ o nagradi koja u propagandnom smislu ima težinu. Svatko na dodjelama nađe nešto što mu odgovara, bez obzira bio to crveni tepih ili sami filmovi, ali svake se godine u predoskarovsko doba rasprave pojačaju, kritike pooštre i filmski svijet nekako dinamičnije diše. Zato nakon dodjele neminovno uslijede provale sreće i(li) kritike, padne adrenalin i osjećaj konkurencije pa se ljudi vrate onom zbog čega smo tu.

Filmovi su posebna vrsta opsesije za koju svi imamo neke svoje kriterije. Zato Vas u ime Movielanda pozivamo da svi zajedno nastavimo ovo ugodno druženje kako bi nas bilo još više, te kako bismo svi skupa uživali u onom što nam filmska industrija pripremi do nekog sljedećeg susreta, neke druge dodjele ili, da parafraza bude potpuna, nekog drugog cirkusa.