Od majstora horora, Jamesa Wana, stigao nam je nastavak popularnog filma "The Conjuring". Nastavci vrlo često nisu uspješni poput svojih prethodnika, ali Wan je u "The Conjuring 2", baš kao i ranije u franšizi "Insidious", uspješno savladao tu prepreku. Njegov najnoviji uradak je odličan predstavnik filmova o paranormalnom, ali i tipičan Wanov horor u kojem je još jednom pokazao vrhunske režiserske sposobnosti. U okviru žanra, "The Conjuring 2" je stvarno odličan i efektan horor, no međutim kad ga se promatra iz šireg aspekta vrlo malo novog ima za ponuditi, a u njemu su prisutne i neke boljke tipične za ovaj žanr.
Wan se za scenarij poslužio dvjema pričama. Uvodna priča nas upoznaje s tragičnim događajima u Amityvilleu gdje je muškarac pobio svoju kompletnu obitelj pravdajući se opsjednutošću demonom. Spomenuti događaji su već više puta korišteni u raznim hororima tako da Wan nije tratio puno vremena na njih već ih je mudro iskoristio kao uvod u glavnu priču. Glavna radnja filma je inspirirana istinitim događajem koji je poznat kao 'Enfield Poltergeist'. Samohrana majka živi s četvero djece u kući koju opsjeda duh bivšeg stanara. Spomenuto teroriziranje duha je tijekom 70-ih godina u Engleskoj izazvalo veliku medijsku pompu, ali iako se radi o jednom od najdokumentiranijih slučajeva paranormalnih aktivnosti u povijesti, zbivanja su proglašena lažnim i podmetnutim. Tu nastupaju Ed i Lorraine Warren čiji zadatak je riješiti slučaj opsjedanja i spasiti obitelj Hodgson kojoj prijete nadnaravne sile.
Pretpostavit ću da ste gledali "The Conjuring" pa neću trošiti previše riječi na predstavljanje Warrenovih. I ovaj put glume ih Vera Farmiga i Patrick Wilson i mora se priznati da su oboje vrlo dobro odigrali svoje uloge. Prvi dio filma pripao je Farmigi dok se Wilson dokazao u drugoj polovici. Glumačku ekipu u ovom nastavku pojačala je Britanka Frances O'Connor čije najpoznatije uloge su u filmovima "Artificial Intelligence", "Bedazzled" i "The Hunter". O'Connor glumi Peggy Hodgson, nezaposlenu majku kojoj su glavne brige novac i skrb djecu. Kad smo već kod djece, svakako valja istaknuti vrlo dobru glumu Madison Wolfe kao Janet koja je glavna meta opsjedanja te mladog Benjamina Haigha kojem je ovom bila prva filmska uloga.
Vratimo se na film i Wanovo režisersko umijeće. Wan u hororima skoro nikad ne razočara, a gotovo uvijek koristi iste ili slične metode zastrašivanja. On zasigurno zna što je strah, i što je još bitnije, zna kako ga pobuditi u gledateljima. 'Jump scare' scene kod većine redatelja izgledaju izlizano, jefitno i neefikasno, ali ne i kad ih Wan radi. Htjeli ili ne htjeli, njegov rad će sigurno izazvati strah i adrenalin kod svih gledatelja. Jedan od načina na koji redovito to postiže su dugi kadrovi u kojima se pojavljaju uznemirujući detalji. Wan postepeno razvija atmosferu i podiže napetost koja na kraju kulminira pravim terorom u kojem strah ne popušta.
Drugi način za izazivanje straha su glazba i zvukovi. Teško je i zamisliti kako bi ovaj film izgledao da nema zvuka i da li bi iti jedna scena bila zapravo strašna. No, o tome nema smisla raspravljati jer bilo koji film bez ključnog elementa bi bio nezamisliv. Glazba u filmu je stvarno vrhunska, a za nju je zaslužan Joseph Bishara, čovjek koji redovito radi kompozicije za Wanove filmove. Rekao bih da je Bishara u ovom filmu napravio ogroman korak naprijed jer je u standarno jezivu zvučnu podlogu uspio ubaciti pjesme kojima se referira na London i 70-e godine. Nabrojat ću samo neke pjesme koje sam zapamtio, to su "London Calling", "Bus Stop" i "I Started a Joke", a svakako kao šećer na kraju je došao Presleyev "Can't Help Falling In Love".
Drugi način za izazivanje straha su glazba i zvukovi. Teško je i zamisliti kako bi ovaj film izgledao da nema zvuka i da li bi iti jedna scena bila zapravo strašna. No, o tome nema smisla raspravljati jer bilo koji film bez ključnog elementa bi bio nezamisliv. Glazba u filmu je stvarno vrhunska, a za nju je zaslužan Joseph Bishara, čovjek koji redovito radi kompozicije za Wanove filmove. Rekao bih da je Bishara u ovom filmu napravio ogroman korak naprijed jer je u standarno jezivu zvučnu podlogu uspio ubaciti pjesme kojima se referira na London i 70-e godine. Nabrojat ću samo neke pjesme koje sam zapamtio, to su "London Calling", "Bus Stop" i "I Started a Joke", a svakako kao šećer na kraju je došao Presleyev "Can't Help Falling In Love".
Gledajući sve aspekte filma mora se priznati da su svi na vrlo visokom nivou, a posebno režija, scenografija, kamera i zvuk. U uvodnom odlomku sam spomenuo određene boljke, a one se odnose na nekoliko klišeja te općeniti dojam već viđenog. Film traje (za horor) dosta dugih 135 minuta, ali dužina se uopće ne osjeća i na kraju ostaje dojam da još pokoja minuta više ne bi bila na odmet. Problem se javlja u scenariju i u scenama koje se ponavljaju nekoliko puta tijekom filma.
"The Conjuring 2" se svakako isplati pogledati, a Vaš konačni dojam će ovisiti isključivo o tome koliko volite paranormalne horore. Wan je snimio još jedan vrlo dobar horor o kojem će se još dugo pričati, ali konačan dojam kvari činjenica da nije uspio iskočiti iz žanrovskih okvira i biti ipak malo inventivniji.
OCJENA: 7/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar