DANČI BIRA: "Angel Heart /ANĐEOSKO SRCE" (1987.) - Kultna mješavina horora i trilera kakva se više ne snima.

O nekim je filmovima potrebno pisati s vremenskim odmakom. Iz današnje perspektive mnogi djeluju važnije nego u vrijeme kad su objavljeni, a neki od njih su bez razloga podcijenjeni. „Anđeosko srce“ Alana Parkera jedan je od takvih filmova. Ta mješavina krimića i horora, nastala koncem osamdesetih, primjer je filma ispred svog vremena, filma koji je tako očito utjecao na neke danas popularne naslove (prva sezona „Pravog detektiva“), a usto je sjajno spojio triler i horor u nešto kvalitetno i neočekivano. S današnjim iskustvom, doduše, možda uspijete pogoditi konačni rasplet, no mislim da to „Anđeoskom srcu“ nipošto ne oduzima šarm.

Sjajna glumačka ekipa, fotografija, scenografija i glazba čine od „Anđeoskog srca“ jednu od onih poslastica filmske umjetnosti čak i ako je – priznajem – priča prilično jednostavna. Mickey Rourke, Robert De Niro, Charlotte Rampling i Lisa Bonet su poput pijuna na velikoj ploči. Svi se kreću prema nama nepoznatom cilju, cilju koji nas treba iznenaditi i koji se, kako to obično biva, otkriva u posljednjih pola sata. Zaplet je jednostavan. Angel Harold (M. Rourke), njujorški privatni detektiv, treba pronaći izgubljenog pacijenta iz jedne mentalne ustanove. Slučaj ne bi trebao biti kompliciran, iako mu je naručitelj osebujni gospodin Louis Cyphre (R. De Niro) koji u svojim svilenkastim odijelima i predugim, oštrim noktima djeluje kao da je ispao iz drugog vremena.

Čini mi se da bismo film čak mogli podijeliti na dva različita dijela. Prvi, njujorški, koji više djeluje kao klasični film o privatnom detektivu i drugi, lujzijanski koji je sličniji natprirodnim i mističnim hororima nego trileru. Parker je oduvijek režiser koji zna stvoriti atmosferu i izvući ono najbolje iz glumaca. „Anđeosko srce“ tu nije iznimka. Gotovo svi glumci su odlični, a osim sjajnog Rourkea vrijedi istaknuti i Lisu Bonet kojoj je ovo bila prva ozbiljna uloga nakon „Cosby Showa.“ U „Anđeoskom srcu“ ne manjka eksplicitnosti. Kako nasiljem, tako i seksualnošću. Međutim, osjećaj jeze koji ovaj film stvara nije u njegovoj grafičnosti nego u psihološkom, uznemirujućem smislu.

Nemoguće je ulaziti u finese radnje, a da se pritom ne pokvari doživljaj pa to ovdje i neću činiti. Reći ću samo kako je „Anđeosko srce“ jedan od onih filmova koji s protokom vremena postaje značajniji i bolji. Također, jedan od onih nakon kojih se osjećaš izigrano, kao što je slučaj primjerice sa „Šestim čulom“. Zbog toga ga pogledajte ako niste.