RECENZIJA: "WONDER WOMAN" (2017.) - Princeza Amazonka spašava stvar (na više načina).

Kad promislim o tome da je Wonder Woman kao lik stvorio psiholog u Drugom svjetskom ratu, puno mi toga postaje jasno u vezi filma kojeg sam pogledao. William Moulton Marston stvorio je preteču poligrafa, a poznata je i njegova rečenica kako „ćemo za 150 godina živjeti u svijetu dominantnog matrijarhata“. Wonder Woman je bila njegov odgovor na taj pretpostavljeni proces, a s vremenom i prepoznavanje svijeta u kojem su, zbog odlaska muškaraca u Drugi svjetski rat, žene preuzimale vodeću ulogu obavljajući one poslove koji su dotad nosili „mušku“ etiketu. Čak se i prvi broj stripa podudarao sa ulaskom SAD-a u rat (prosinac, 1941.). Odrednice lika koje je definirao Marston preživjele su do danas. Samostalnost, samopoštovanje i svojevrsno „sestrinstvo“ (girl-power) ostale su oznake lika čiji je proto-feminizam dodatno zacementiran pojavom na naslovnici prvog broja časopisa „Ms“ (1972.) Međutim, jedna je težnja svih fanova Diane Prince ostajala neispunjena. Veliki, važan film u kojem će ona biti glavni protagonist. Izgovor, kako super-herojski filmovi kojima su žene nositelji radnje ne donose zaradu, konačno je maknut u stranu. Sazreli smo i kao publika i kao društvo za takav film. Imamo prvi dugometražni igrani film u kojem Wonder Woman igra ulogu protagonista. Pitanje koliko je on mimo ovog konteksta velik, važan i zapravo dobar jedna je druga, opširnija priča.

Vrijeme je nastojalo promijeniti vizionarske proto-feminističke odrednice koje je definirao Marston. Wonder Woman je prolazila kroz brojne transformacije pa je tako u jednoj fazi trenirala karate, izgubila moć mitološke pozadine i imala slijepog učitelja s kojim je rješavala različite, uglavnom bezvezne zadatke. Feministički pokret je to promijenio početkom sedamdesetih, kad je u sklopu borbe za građanska prava, natjerao DC da vrati ikoni njen primarni identitet. Serija u kojoj je glavnu ulogu igrala Linda Carter (simbolički glumi predsjednicu u CW-jevoj seriji „Supergirl“) potvrdila je da lik još uvijek ima svoju privlačnost, a razna „ponovna rađanja“ lika kroz razne faze DC-jevih turbulencija stvorila su jednu dodatnu i širu mitologiju koja je ulogu princeze s Rajskog otoka prilagodila modernom vremenu. Najnoviji takav pokušaj, „Wonder Woman: Earth ONE“ Granta Morrisona ispričao je kompleksnu priču koja je otišla korak dalje (Steve Trevor je crnac, postoje naznake ženske dominacije), ali ostavljao je dojam da je provokativnost tu sama sebi svrhom. Kad je objavljeno da DC radi film jedno od glavnih pitanja je bilo kako izbjeći to prenaglašavanje? Drugo važno pitanje glasilo je kako će se film uklopiti u širi DC svemir koji Warner Bros svim silama nastoji izgraditi?

Nakon relativnog podbačaja dosadašnjih filmova u tom svijetu, a pogotovo nakon relativno loše recepcije „Zore pravednika“ i „Odreda otpisanih“ (više ili manje opravdane) Wonder Woman je zapao zadatak koji tvorci svemira nisu očekivali. Diana Prince je, da se kolokvijalno izrazim, morala popraviti sranja koja su nekoherentnošću i zaigranošću napravili njeni prethodnici. Tako je još jednom feminizam, u dominantno muškom svijetu super-heroja, napravio puni krug. Uklapanje u širi svemir riješeno je jednostavno i predvidljivo. Ukoliko ste gledali „Zoru pravednika“ onda znate da je u tom filmu pokazana fotografija Diane Prince iz Prvog svjetskog rata. Ta fotografija ovdje je iskorištena kao uvod u njenu pozadinsku priču, priču koja se razlikuje od izvornika u nekoliko važnih elemenata. 

Za pohvaliti je i Zacka Snydera i Allana Heinberga zbog odluke da se priča pomakne na Veliki rat umjesto da kao u originalu završi u Drugom svjetskom ratu. To pomicanje dodatno je naglasilo prirodu samog lika, ali i dalo priliku odličnoj Gal Gadot da se istakne u elementima razdoblja kad žene nisu ni izbliza bile tako slobodne kao danas. Ako se time namjeravalo dodatno naglasiti njen feminizam, ali i prokomentirati modu i položaj žena u Britaniji početkom dvadesetog stoljeća moram reći da se u potpunosti uspjelo. Usto, scenaristi su uspjeli zadržati najvažnije korijene lika. Diana je u ovdje vjerna svojim helenističkim korijenima, pa tako njena priča vješto miješa fikciju i mitologiju. Njene narukvice fragmenti su Zeusova štita, Hespijin laso istine onemogućava one koji bi joj možda željeli slagati (jesam li spomenuo da je Marston izmislio preteču poligrafa?), a glavni antagonist u priči također pripada olimpskom panteonu. Na koncu, sama Wonder Woman nastala je posredstvom Zeusa, a sama priroda njenog nastanka otkrit će se tijekom filma.

Kad je 2009. godine DC objavio animirani film u kojem je pojašnjena i posložena priča o Wonder Woman, bilo je jasno da su pred nama dobro postavljeni temelji za igrani film. U analima filmske kritike traktati su teksta ispisani o tome koliko ženske ikone s televizije (Buffy, Xena) duguju princezi s Themyscire, ali ovdje možemo zorno vidjeti i koliko ona duguje njima. U svim svojim fazama Diana pokazuje buntovnu narav i tvrdoglavost. Njeno odbijanje pravila je jedino pravilo, a s obzirom na rasplet filma jasnom postaje i želja njene majke Hipolite (Connie Nielsen) da ju zaštiti od svijeta koji ju, neminovno, čeka. Svaki super-heroj treba dobroga mentora. Tu mentorsku ulogu, za kakvu smo se nekad zafrkavali da se treba nazvati „Liam Nesson“, ovdje je preuzela Robin Wright kao Antiopa. Wright trenutno možemo gledati u petoj sezoni „Kuće od karata“, a ovdje samo potvrđuje kako je negdašnja Kelly iz „Santa Barbare“ zbilja odlična glumica jer je ulozi kojoj je prijetilo proklizavanje u patetiku  dala sasvim dovoljno ozbiljnosti da to izbjegne.

Kad se u priči pojavi Steve Trevor, katalizator radnje i fatalni pilot, Diana će se naći pred izazovom. Da li i dalje živjeti u utopiji Rajskog otoka ili priznati da postoji svijet mimo nje, svijet koji će s vremenom tu utopiju sigurno uništiti. Odluka koju mora donijeti ista je u svim verzijama priče o princezi Amazonki, ali njene su posljedice različite. Scenaristi su se ovdje odlučili za klasičniji pristup gdje je sve izvedeno nešto brže, a transformacija njene majke i Amazonki iz odlučnog „ne“ u neodlučno „ako baš moraš“  i nije najsretnije izvedena. Međutim, na to se da zažmiriti jer je redateljica ipak imala ograničeno filmsko vrijeme, a najvažniji su se događaji tek trebali dogoditi. Dijalozi između Trevora i Diane su zato sjajni. Humor kojim obiluje ovaj film upravo je ono što je falilo prethodnicima, a način na koji Chris Pine i Gal Gadot funkcioniraju na platnu vrlo rano stvara snažnu i primjetnu kemiju. Naravno, Internet je već prepun dvoznačnih pošalica kako je kapetan Kirk opet „hrabro otišao tamo, kamo nijedan čovjek  nije“.

Redateljica Patty Jenkins (režirala fenomenalan film „Čudovište“ sa Charlize Theron i američku verziju serije „Ubojstvo“) sjajno je dozirala akciju i priču, a upravo je u akcijskim scenama na početku filma vidljivo kako prepoznaje trenutke za usporavanje kadra, nešto što je recimo jako falilo Snyderu u „Zori pravednika“. Kako film odmiče, tako vidimo da se ipak bolje snalazi u mračnijim kadrovima, bez obzira bili oni ratni ili samo predstavljali industrijski London početka prošlog stoljeća. Jenkins je svakako osvježenje nakon relativno lošeg Ayera u „Odredu otpisanih“ i preambicioznog i nedorečenog Snydera. Također, vidi se utjecaj sjajnog autora Geoffa Johnsa koji je konačno svojom supervizijom DC-jevom filmskom izričaju donio identitet i smjer. Ako naredni filmovi nastave ići smjerom koji je zacrtala „Wonder Woman“, ljubitelji stripa i super-heroja mogli bi se još koječemu veseliti.

Negdje pred kraj filma ulovio sam se u razmišljanju kako je dobro da je za antagonista odabran baš Ares, bog rata, stara stripovska nemeza kako Amazonki tako i Wonder Woman. Odavno nam je poznata ona poslovica kako je svaki film ove tematike dobar onoliko koliko mu je dobar antagonist. Ovdje antagonista imamo nekoliko, a Ludendorff (Danny Huston) nam okupira misli većinu filma. Pošto ne želim kvariti radnju, reći ću samo kako završna bitka i dijalog između Aresa i Dijane spadaju u jedine lošije dijelove radnje. Iako su ovdje prisutni svi epski stripovski elementi (ljubav, žrtva, peripetija), taj dijalog ipak donekle trivijalizira film. U obranu autora filma, nije to bitno drugačije ni u stripu.

Sve u svemu, vapaj ljubitelja Diane Prince za samostalnim filmom konačno je ispunjen. Važna junakinja konačno je dobila film u kojem je upravo ona, stvarateljica tradicije na kojoj su mlatile sve oko sebe i Xena i Buffy, nositelj radnje. Diana Prince aka Wonder Woman ne radi to ništa manje učinkovito ni efektno, dapače. Ako za nekih dvadesetak godina neki nadobudni kritičar bude pisao osvrt na DC filmski svemir napisat će da je „žena spasila stvar“. I „Wonder Woman“ i Patty Jenkins napravili su nešto što puno razvikaniji muški kolege nisu mogli. Dobar film iz DC svemira.

Kad malo bolje razmislim, postoji neka poetska pravda u tome.

Ocjena: 8/10

IMDB

This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.