Rivalstvo često daje smisao životu, pa i generacijama. Rijetko koje rivalstvo je obilježilo dvadeseto stoljeće kao ono Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država u Hladnom ratu. Isto tako, kad naglo i neočekivano rivalstvo prestane, osjećaj pobjede pomiješan je sa bezidejnošću i traženjem smjera i smisla u onom što slijedi. Rijetko je što u popularnoj kulturi tako dobro pogodilo taj osjećaj izgubljenosti i besmisla čitave generacije kao grunge, a glas glazbenom smjeru i ranim devedesetima vezan je više od bilo čega drugog za "Nirvanu" i Kurta Cobaina. Dokumentarni film "Kurt Cobain: Montage of Heck" progovara o čovjeku koji je proizvod tog neshvaćenog, besmislenog i izgubljenog vremena. "Heck" je kombinacija riječi "hell" i "fuck" i fantastično opisuje vrijeme između Prvog zaljevskog rata i filmske jurnjave O. J. Simpsona ulicama Los Angelesa. "Montage of Heck" naziv je kompilacije koju je složio Kurt Cobain oko 1988,, a u tom kolažu različitih izvođača kao da se nazire ono što će kasnije postati njegov prepoznatljivi glas (listu izvođača s kompilacije možete naći na ovom linku.) Ta izgubljena genracija devedesetih dobit će ime "Generacija X", a glas njihova gnjeva i apatije postat će sinonim s glasom Kurta Cobaina. Dokumentarni film Bretta Morgena "Kurt Cobain: Montage of Heck" prva je autorizirana filmska biografija Cobaina nastala u koprodukciji HBO-a, Universala i njegove kćeri Frances Bean Cobain.
"Montage of Heck" nije biografija u klasičnom smislu. Iako počinje s izjavama Cobainovih roditelja i dosad neprikazanim arhivskim snimkama iz obiteljskog albuma, dojam koji imam nakon pogledanog dokumentarca mogao bi se usporediti s onim boksačkog meča. Niz kaotičnih udaraca na kraju je završio (očekivanim) nokautom. Kolaž kakav nam je servirao Brett Morgen (nitko dosad nije imao pristup tolikoj količini materijala) upoznao nas je s onim što o Cobainu misle njegovi roditelji i sestra, suradnici i njegova žena Courtney Love. Upravo je Love jedan od zanimljivijih aspekata ovog dokumentarnog filma. Među fanovima "Nirvane" često uspoređivana s Yoko Ono (kao što je i Kurt često usporedivan s Lennonom), također glazbenica, Love nam daje uvid u obiteljske snimke nje, Kurta i njihove tek rođene kćeri kako bi ispričala priču o Cobainu kao ocu i suprugu koji, nažalost, nikad nije do kraja znao kako izaći na kraj sa slavom koja ga je snašla. Morgen odlično kombinira Cobainovo odrastanje s pubertetom i osjećajem odbačenosti, da bi u nekoliko epizoda (narativno izvučenih iz dnevnika) odlutao u animirani film i tako omogućio potreban odmak od toga da od dokumentarca napravi hagiografiju i učini Cobaina nečim što on nije (niti je želio biti).
Zanimljivost koju dobivamo ovim dokumentarcem uvid je u Kurtove rukopise, razmišljanja i pjesmarice pa se tako može vidjeti dio u kojima primjerice "Pearl Jam" naziva "prvim prijestupnicima" ideala nekomercijalizacije glazbe i gnušanje nad onim što "Nirvana" postaje. Zanimljivo je da u dokumetarcu nema Davea Grohla. Morgen, upitan za taj propust, daje prilično prozirnu ispriku prema kojoj mu je Grohl postao dostupan prekasno pa osim arhivskih snimki materijal s njim nije uključio u film. Grohl je u nekoliko navrata rekao kako se sve do "In Utera" nije osjećao dijelom benda i kako je do tog albuma imao dojam da "Nirvana" pripada Noveselicu i Cobainu više nego njemu jer je on "samo još jedan bubnjar u nizu". Kasnije su Cobain i on razvili prisan odnos, surađivali na pjesmama i Grohl je (prema vlastitom priznanju) nakon njegova samoubojstva bio toliko izgubljen da "nije znao što bi sa sobom". Baš zbog te prisnosti na osobnoj i autorskoj razini njegov izostanak iz ovog dokumentarnog filma predstavlja ozbiljan i (usudio bih se reći) nenadoknadiv propust.
Nekoliko je različitih kritičara nakon emitiranja filma "Montage of Heck" nazvalo kronološkim prikazom Cobainova života. Tvrdnja je to s kojom se ne mogu složiti jer samo zato što nešto počinje rođenjem, a završava smrću nikako ne znači da je priča kronološka. Ostavljen mi je dojam kako je Morgenov film kronološki samo s ta dva događaja. Nakon prvog animiranog umetka i Kurtova odlaska u glazbeni svijet događaji gube kronologiju i počinju se ispreplitati. Omeđeno rođenjem i smrću, u dokumentarcu imamo priču o čovjeku koji nije robovao kronologiji i koji je baš zbog te svoje liričke i glazbene kaotičnosti ostao - neponovljiv. Tu neponovljivost nekoliko puta imamo naglašenu kroz film, ali možda ju najbolje opisuje Cobainova sestra kad kaže kako "je dok je bio živ razmišljala kako bi bilo dobro da ima barem dio njegove genijalnosti, ali danas kad je starija i zrelija shvaća kako ne može svatko nositi taj teret i kako je Bogu zahvalna što to nije tako." Ta slika opterećenog genija slika je koju ćemo mi, kojima je "Nirvana" dio odrastanja, zauvijek povezivati s Kurtom Cobainom.
Dosta kritika vezanih za ovaj dvosatni dokumentarni film vezano je na manjak provokativnosti i prevelike vezanosti na materijalne izvore. Fanovi koji imaju negativno mišljenje o filmu smatraju kako nije dotaknuo bitna pitanja vezana za odnos unutar članova benda vezano za Kurtovu ovisnost i kako nije preispitao ulogu Courtney Love u posljednjim tjednima prije Kurtova samoubojstva. S osjetljivim temama uvijek će biti zamjerki. Zanimljivo je da je ovaj materijal konačno izašao, a vezano za obiteljske snimke bilo je izuzetno zabavno čuti Kurta kako pjeva "All my love" od "Beatlesa" i kako oponaša Boba Dylana. Mislim da je dobro što se Brett Morgen suzdržava od toga da u dokumetarnom filmu ikoga proglasi krivim za Kurtov tragični kraj. Ovisnost je, na kraju krajeva, bolest. Kurt Cobain je od pubertetskih dana pokazivao sklonost autodestrukciji. Nedavno sam pročitao jedan od najboljih opisa grungea kao žanra. Kevin Craft u svojoj knjizi "Grunge, Nerds and Gastropubs" usporedio je grunge i punk pa je prilikom te usporedbe utvrdio kako je grunge sav gnjev koji punk usmjeravao prema društvu i prema van, usmjerio prema sebi. Gnjev je postao autoreferencijalan. Usmjerio se prema unutra, prema osjećaju apatije i bezvrijednosti, implodirao je. Iako se s Craftovom knjigom ne slažem u svemu (posebice u ignoriranju "Pearl Jama") u kontekstu ovog dokumentarnog filma rekao bih da je na dobrom tragu.
"Kurt Cobain: Montage of Heck" dokumentarac je o čovjeku s čijim smo se gnjevom poistovjetili, ali koji je bio toliko gnjevan na sebe i na svoje "licemjerje" da si je na kraju presudio. Možda je i najbolji detalj ovog dokumentarnog filma činjenica da Brett Morgen oko toga ne moralizira, ne optužuje za sebičnost i ne postavlja se kao netko tko ima pravo na osobu Kurta Cobaina (što je čest slučaj s fanovima "Nirvane") . U svojoj je oproštajnoj poruci Cobain napisao "da je bolje izgorjeti nego polagano izblijediti". Dvadeset godina kasnije snimljen je ovaj bizarni kolaž kojim smo dobili dosad najintimniji uvid u njegovu svakodnevnicu i valjda konačno zadovoljili potrebu za besmislenim prisvajanjem čovjeka s čijim smo se apatičnim krikom poistovjetili.
Brett Morgen je, usprkos nedostacima, tu pogodio. Dao nam je Cobaina negdje između "pakla i sjebanosti". Imajući na umu negativne kritike koje je dokumentarac dobio od dijela fanova, problem je što ga takvog ne volimo zamišljati. To, priznat ćete, nije problem ni autora niti Cobainove obitelji. Problem je, bit će, u Shakespeareu. Kad Hamlet nije fikcija, nego ima ljudsko lice, onda je odgovor na "biti ili ne biti" onaj koji ne želimo čuti. Zbog toga, više nego zbog bilo čega drugog, ovom dokumentarcu svaka čast.
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.