U desetljeću u kojem živimo su filmovi poput ovoga o kojem sada pišem prava rijetkost. "The Best Exotic Marigold Hotel je dramedy film koji se apsolutno izdvaja svojom originalnošću, ali i samom činjenicom da se ne radi o filmu kojem je cilj pobrati novac u kinima, već promovira ono istinski važno kod filma - dojam koji ostavlja na gledatelja. Redovito nas se zatrpava sa prosječnim i neoriginalnim filmovima, pa smo se već nekako navikli da iz tog prosjeka izlazimo samo u periodu oko dodjele Oscara. Zato se posebno veselim ovakvim filmovima koji unesu osvježenje u prosjek, pa je onda moj dojam ponekad i pomalo subjektivan. Tako sam sada povodom izlaska "The Second Best Marigold Hotela" odlučio napisati poneki odlomak o jednom od meni najdražih filmova 2010-ih.
Režiju ovog filma potpisuje John Madden, redatelj koji nema gužvu sa filmovima, već njegovi filmovi dolaze svakih par godina, ali jedna stvar je konstatna kod njega, a to su iskusne i kvalitetne glumačke postave. Nema njegovog filma u kojemu nema poznatih imena i glumačkih rutinera, uvijek bira najbolje ljude za zadatak. U njegov rad sam se zaljubio kroz "Shakespeare in Love" i od tog filma koji je izašao 1998. godine Madden nije promašio, svi filmovi su bili vrijedni gledanja. Neki su i odstupali, kao npr. ovaj film koji je i tema teksta te "Proof" u kojemu je okupio Anthonya Hopkinsa, Gwyneth Paltrow i Jakea Gylenhalla. Impresivno, zar ne?
Svi oni koji su voljeli "Four Weddings and a Funeral" će gotovo sigurno "pasti" i na "The Best Marigold Hotel". Ima dosta sličnosti između ta dva filma, ali ono što je ovdje najvažnije su upravo njihove razlike koje čine film o kojem čitate za klasu boljim. Glavne razlike su kvalitetnija glumačka postava te bitno dublja priča. Kada vam se za vrijeme špice izlistaju imena poput Judi Dench, Toma Wilkinsona, Billa Nighya i Celie Imrie, uspjeh je zagarantiran. Poznata i iskušana glumačka imena na čelu sa istim takvim redateljem nam donose priču o britanskim umirovljenicima koji odlučuju svoju mirovinu provesti u luksuznom hotelu u Jaipuru koji će se na kraju pokazati neočekivano slabo uređen, ali ipak će sa svojim šarmom "kupiti" društvo da ostanu.
Radnja se vrti oko Evelyn Greenslade (Judi Dench) koja je nakon 40 godina braka ostala bez svog muža o kojemu je ovisila cijeloga života te sada traži miran umirovljenički život daleko od svega što ju podsjeća na veliki gubitak, te oko Grahama Dashwooda (Tom Wilkinson), bivšeg vrhovnog suca u Londonu koji dolazi u Indiju pronaći muškarca sa kojim je prije 40 godina imao romansu koja ga je progonila cijelog života. Sporedni likovi su Muriel Donnelly (Maggie Smith) koja se polako kroz film nameće kao jedna od važnijih te niz drugih likova koji svojim odnosima ispresijecaju fabulu filma i čine višefabularnu cjelinu koja funkcionira poput najljepšeg višeglasno pjevanog opernog komada.
Prekrasna adaptacija još ljepše knjige ukrašena iznimno privlačnim kadrovima Indije, ali i onim kadrovima koji nam prikazuju pravo stanje te zemlje koji filmu daju još jednu dimenziju u kojoj opisuje socijalno stanje u Indiji te njihove običaje. Postupno nam se otkrivaju detalji o likovima i kroz cijela dva sata filma smo uvučeni u priču gdje stvaramo sentiment prema likovima kakav se javlja samo kod rijetkih filmova. Jedan film koji prikazuje starije ljude onakvima kakvi uistinu jesu, bez uljepšavanja, karte su na stolu. Sve vrline i sve mane stanara "The Best Marigold Hotela" su nam prezentirane i upravo zato dolazi do povezanosti gledatelja i likova koja nas navodi da se zamislimo kako i ne bi bilo tako loše provesti neko vrijeme sa tim društvom jer nisu uopće "uobičajeni" filmski starci već su duhoviti i znatiželjni, gotovo kao djeca. Film koji će vas natjerati da ga zavolite i da ga sa smješkom na licu pratite od početka do kraja, jantar u hrpi kamenja.
OCJENA: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.