Teško je pisati o filmu Ivone Juka “Ti mene nosiš” bez da ga se smjesti u kontekst trenutka u hrvatskoj kinematografiji. „Ti mene nosiš“ svakako je najambiciozniji projekt koji smo mogli vidjeti u recentnoj produkciji, ali i projekt koji baca rukavicu filmovima koji će iza njega uslijediti. „Ti mene nosiš“ nije film bez mana, ali je film koji je (već) redefinirao hrvatsku kinematografiju i približio ju festivalski vrijednim ostvarenjima iz susjedstva poput Rumunjske i Bosne i Hercegovine. Što je drugačije u „Ti mene nosiš“? Što taj film čini posebnim izdankom domaće produkcije i zašto ljudi koji inače „ne vole ništa hrvatsko“ ovom filmu odreda daju pozitivne ocjene? Prije svega, „Ti mene nosiš“, ne podcjenjuje svoju publiku. Drugo, obrađuje publici bliske teme ne prezajući pritom od kritike hrvatske produkcije općenito te treće i najvažnije napravljen je zanatski odlično sa sjajnom režijom i fotografijom. Zbog toga mogu reći kako je „Ti mene nosiš“ objedinio dosta filmova koji su mu prethodili („Metastaze“, „Kotlovina“, „Ljudožder-vegetarijanac“), a zadržao je i nešto originalno u smislu društvene kritike i autoreferencijalnosti kakva se u nas ne sreće često. „Ti mene nosiš“ nije lagan film i ne bih ga preporučivao osjetljivijoj publici jer za njega treba imati snage. Pitam se tko to u metaforičkom smislu koga nosi – gledatelj film ili film gledatelja? Upornost se isplati. Film odgovara na to pitanje u kontekstu radnje, a u kontekstu komunikacije s gledateljem do zaključka ćemo ipak doći sami. „Ti mene nosiš“ predstavlja nešto drugačije u hrvatskoj kinematografiji. Nakon njega ništa više nije isto, a teme koje obrađuje(mo) postat će one koje i živimo umjesto onih koje (uglavnom) šminkamo.
„Ti mene nosiš“ nas prije naslova uvodi u priču kroz segmente. Dora (Helena Beljan), Ives (Lana Barić) i Nataša (Nataša Dorčić) svaka na svoj način proživljavaju traumatična iskustva, a kroz njih upoznajemo i likove što će nam ocrtati društvo koje se raslojava na moralnoj i socijalnoj razini. Dora je medijski najpraćeniji lik filma. Djevojčica koja svog uzora pronalazi u Zdravku Mamiću svojom djetinjom snalažljivošću i inteligencijom izaziva simpatije gledatelja i svakako je najefektniji lik. Ives je redateljica koja se troši na dva fronta: uzdržava dementnog oca i režira sapunicu „Zatočenici sreće“. Temperament stoji na putu njenoj kreativnosti, a čini mi se kako je ona najglasniji i najkritičniji lik od svih. Nataša se, kao producentica te iste sapunice, bavi raznim ćudljivim likovima (Josip Katalenić) koji žele do brze slave usprkos antitalentu koji posjeduju. Kratka scena Katalenića i Bernarda Perića (Gitak TV) jedan je od posebnijih comic-relief momenata u novijoj nam produkciji. Nataša se kao lik nalazi na razmeđi nekoliko važnih životnih odluka, a sapunica koju producira jedino je što još čvrsto drži u rukama. Svi su ti likovi u „Ti mene nosiš“ tražili svoj prostor, a Ivona Juka je pristupila tom problemu na jedini mogući način. Dokumentarističkom ekspozicijom njihovih životnih priča pobudila je empatiju gledatelja, ali je (možda još važnije) dala do znanja da je i naš film zreo za zahtjevne i ozbiljne teme. U čak 157 minuta trajanja ubačeno je dosta materijala, ali se gledatelj lako „nosi“ s filmom iako su teme koje obrađuje dosta teške. Tu pomaže sjajna fotografija, ali i već navedeni sitni momenti opuštanja u mediju sapunice gdje je dozvoljeno parodirati loše scenariste i/ili umišljene starlete/starletane bez previše soli u glavi.
Muški glumci ne zaostaju za naslovnim triom. Vojislav Brajović i Goran Hajduković sa stilom su odigrali iznimno zahtjevne i zanimljive uloge. Brajović je igrao dementnog Ivesina oca, bivšeg intelektualca, koji se pomalo gubi. Hajduković je igrao Dorina oca, čovjeka koji „uvijek ima neki plan“ i dobre namjere ali prečesto zaboravlja da je prema klišeju upravo njima popločen onaj, toliko spominjani, put do pakla. Njegova žena, a Dorina majka Lidija (Nataša Janjić) također je kao i on izgubljen lik. Između djece, ambicija i života teško je naći uporište, a kroz film se stječe dojam da je baš sigurnost/sidro ono što joj kronično nedostaje. Glumačku ekipu upotpunjuju i Sebastian Cavazza kao Marin, Natašin muž, Filip Križan kao njegov sin, te Juraj Dabić kao Jan, Dorin mlađi brat.
Kako se da primijetiti iz dosadašnjeg teksta, sama količina likova opravdava trajanje filma. Dok ih upoznamo u različitim situacijama, dok se uvučemo u svaku od pojedinačnih priča već se pitamo „tko tu koga nosi“ i vezanost za film je neizbježna. Vidi se, doduše, da je Ivona Juka napravila film kao kroniku različitih priča koje se, samo na jednom mjestu i naizgled vrlo kratko dodiruju. Baš taj kratak trenutak u kojem i Ives, Vedran i Nataša prolaze jedno pored drugog simbolizira kako život (i sudbine ljudi koje na ulici srećemo svaki dan) može biti kompleksniji od scenarija. Scenarij je u tom smislu izrazito ambiciozan. Uzeti tri priče koje se više-manje neovisno razvijaju da bi se dodirnule u jednoj točki vrlo je teško, a u „Ti mene nosiš“ i zbilja dobro izvedeno. Ono što posebno impresionira su situacije, koliko god bile teške, u kojima se nalaze likovi i s koliko detalja im se pristupa. Naturalizam mi je u toku filma nekoliko puta pao na pamet, ali baš je ta grafičnost izričaja i prikaza ono što veže za film. Kritika hrvatske produkcije, scenarista i producenata kao i kritika banaka i bankarskog sustava uz paradigmu društva u kojem je Zdravko Mamić uzor djeci jer simbolizira uspjeh najveći su narativni aduti filma.
Zbog ambicioznosti sam po svršetku imao pitanja iznad glave oko pojedinih likova koji su nestali iz radnje i nedostatka reakcije na neke od ključnih elemenata raspleta makar se, kad malo bolje razmislim i prospavam noć, i oni daju relativno lako objasniti. „Ti mene nosiš“ je težak film kojeg treba moći podnijeti. Neke specifične scene su upečatljive do razine da i nakon prospavane noći ne izlaze iz glave. Balaševićeva glazba („Uspavanka za dečaka“) valjda ni u jednom filmu nije bolje iskorištena. Dijete, umjetnik i producent zatvaraju krug ljudskih sudbina u „Ti mene nosiš“. Simbolika kamenja kao prepreke u ostvarenju onih osnovnih ambicija je izrazito jaka. Netko ima snage da kamenje makne, nekom je ono preteško, a netko se nauči živjeti s njim. Simboliku filma najbolje objašnjava posljednja (Natašina) perspektiva.
Postoji naime priča koja se u filmu ne spominje ali mi se čini da je njegova očita inspiracija. Dođe, naime, čovjek u raj i vidi otiske stopala u pustinji kroz cijeli svoj život. Jedni su njegovi, a drugi Gospodnji. U najtežim trenucima života postoji samo jedan trag. Upita tad čovjek Gospodina: „Bože, zašto si me ostavio u najtežim trenucima. Zašto tada hodam sam?“. Bog mu na to odgovori: „Ne razumiješ, nisam te tad napustio, tada sam te nosio“. Ivona Juka u priči radi zaokret. Svi smo mi, istodobno, i prepreke i nositelji. Stvar je samo iz kojeg kuta gledamo. „Ti mene nosiš“ je film raznovrsnih očišta, ali moramo imati pleća da ga po(d)nesemo. Na kraju, reći ću još da sam pomislio kako sam zadnji put slične teme vidio kod Kieslowskog kad je nedavno HRT 3 reprizirao "Dekalog". Dokaz je to da se vrijeme i ambicija utrošena u film na kraju isplate jer je "Ti mene nosiš" film koji svakako treba pogledati.
OCJENA: 8/10
Ocjena čitatelja:
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.