RECENZIJA: SNOOPY I CHARLIE BROWN PEANUTS FILM - Peanuts - The Movie (2015.) - Novo ruho starih uspomena - MovieLand

Svojedobno sam imao profesora koji je volio Snoopyja. Na stranu što je to bilo prije više vremena nego što bih volio sam sebi priznati, bilo je zanimljivo vidjeti zaljubljenost čovjeka koji ti je po vokaciji autoritet u jedan, zbilja poseban, animirani lik. Priznajem, kad sam u kinu vidio najavu za dugometražni film po kultnom stripu/crtiću prvo sam se sjetio njega, a tek onda toga koliko i sam volim tu zafrknutu bandu. Izlazak ovog filma nije nimalo slučajan i koincidira sa 65 godina od izlaska prvog stripa i 50 godina od izlaska televizijskog specijala „Božić Charlieja Browna“. S takvim prigodničarskim, obljetničarskim filmovima nikad ne znaš što će ispasti, a drago mi je što mogu reći kako je „Peanuts – The Movie“ zanimljiva posveta svemu onome što je Shulzov strip, njegove likove i situacije, kao i sve adaptacije učinilo privlačnim, svevremenskim i svježim do danas.

Film je to prema kojemu je teško biti objektivan. Svi ti likovi predstavljali su dio djetinjstva, a poistovjećivanje s njima označavalo je važnu stepenicu na putu odrastanja. „Snoopy i Charlie Brown – Peanuts film“ uzeo je sve osnovne postavke stripa i animiranih adaptacija, na njih nadogradio autoreferencijalnost i priču koja je zabavna dovoljno da zadrži pozornost i ponovno nas odveo u taj poznati i dragi svijet. Samo zbog toga, na čisto emotivnoj razini, zaslužuje pozitivnu ocjenu. Vrijedi li zagrebati ispod tog, čisto nostalgičnog, sloja? Svakako.

Prvo ću se zadržati na onome što za ovakav film i nije naročito bitno, a to je svakako priča. Zašto smatram da nije naročito važna? Prije svega zato jer većina ljudi prilikom gledanja ovakvog filma očekuje da će vidjeti Snoopyja kako izvodi nepodopštine i spava na leđima na krovu svoje kućice, Charlieja kako po tko zna koji put pušta zmajeve i otkriva važne životne lekcije ili Linusa s dekicom u pozi u kojoj ga nije briga za cijeli svijet. Tu je, naravno, i Lucy kao paradigma svih onih „najpametnijih“ koji (a to smo saznali kasnije kad smo odrasli) ustvari nisu znali ništa. No, bez obzira na karakterne razlike sve smo ih voljeli i svi su imali notu privlačnosti koju je do danas teško zaboraviti. Priča, kao nekakva važnija nota koja ih povezuje, ovdje nije naročito važna prije svega zato jer su njihove dogodovštine skup skečeva, nasumičnih situacija. To proizlazi iz prirode comic-stripa, medija u kojem je „Peanuts“ prvi put objavljen. Za neku veću pozadinsku priču u takvom mediju nije bilo prostora. Priča koju sadrži ovaj film skup je klišeja, topline koja je prigodna ovom blagdanskom vremenu, ali i nalaženja vrijednosti u svakom dječaku ili djevojčici koja je za vrijeme odrastanja pomislila kako je „niš koristi“. Takvu smo priču već tisuću puta vidjeli na tisuću različitih mjesta, a opet nam izvedena s ovako dragim likovima, izgleda uvjerljivo.

U razred koji dijeli već poznata „Peanuts“ ekipa dolazi nova djevojčica. Crvenokosa, tajanstvena i pametna, ona zaintrigira Charlieja Browna koji prema njoj počinje osjećati neke čudne, snažne emocije. Cijeloj priči ne pomaže odveć ni to što mu je dotična prva susjeda. Kroz potragu za hrabrošću kakvu smo svi barem jednom tijekom odrastanja prošli „Peanuts“ nam daje novi pogled na klasične likove, a dilemama na koje smo od njih navikli daje i sloj društvene kritike i osnovnih vrijednosti ljudskosti koje se u ubrzanom i modernom konzumerističkom svijetu (gdje ovi likovi ne pripadaju) gube. „Snoopy i Charlie Brown“ su, čini mi se, upravo to. Oni funkcioniraju kao anakroni relikt koji nas podsjeća da zastanemo na autocesti modernog ritma života i zapitamo se što je zbilja važno i vrijedno našeg vremena.

Ovo je film za sve one koji su barem jednom gurnuli pismo u pernicu svoje simpatije, koji su izvodeći budalaštine nastojali da ih dečko/cura primijete, koji su nazvali teškom mukom iznuđen broj od „najljepše djevojke/najljepšeg dečka“ na svijetu da bi nakon što netko (možda ona/on) podigne slušalicu – prekinuli vezu. Teško je pronaći hrabrost za takve pothvate kad si dijete, a još teže kad si Charlie Brown. O Snoopyju neću trošiti riječi. Njemu hrabrosti nikad i nije nedostajalo, čak ju je često imao i previše. Između njih cijeli je dijapazon likova koji, za divno čudo, nikad nisu odrasli. Eto, već postadoše starci. Takvi, ostarjeli, čine one iste dječje stvari. Mogli bismo ih čak nazvati i ludim. Tu je, čini mi se, bila njihova glavna snaga sve ove godine.

Sve su to razlozi zašto treba pogledati „Peanuts“. Jedino što ćete možda, teško kao i ja, svariti 3D tehniku kojom su nacrtani likovi. Grozno kad ti netko kompjuterski animira uspomene koje su oduvijek bile ručni rad. Dobro je, doduše, što sam povremeno imao osjećaj kao da gledam Miyazakijev „Porco Rosso“. Scene Snoopyjeva letenja avionom nenadmašna su asocijacija, čak i ako povremeno izgleda kao da su napravljene samo radi 3D efekta. Šteta. To nije trebao biti jedan od ciljeva animatora. No, „Peanuts – film“ sjajno funkcionira kao božićni film i ako će postići to da privuče novu publiku u taj fantastični svijet onda je ispunio svoju svrhu.

Možda se i ja pretvaram u staro, čangrizavo zanovijetalo dok ti likovi zauvijek ostaju mladi. Tako valjda i treba biti. Zato su sve ove godine prepuni šarma. Iako je pomalo zastrašujuća misao da se, kako odrastamo i sazrijevamo, u nekim segmentima pretvaramo u svoje srednjoškolske profesore.