RECENZIJA: "MRSKA OSMORKA / The Hateful Eight" (2015.) - Presjek Tarantinova opusa.

U filmskim diskusijama mišljenja o Quentinu Tarantinu su često podijeljena. Dok je jednima jedan od najboljih filmaša današnjice, drugima je „besramni kopirant“ što reciklira kultne filmove „do razine da doslovce krade scene“. Nije me sram priznati da pripadam prvoj skupini, pa tako u tom „besramnom recikliranju“ vidim posvetu onome što filmsku umjetnost čini privlačnom. Tarantino uspijeva raditi posvete na originalan način i to mu treba priznati. Ništa drugačiji nije i u najnovijem filmu „Mrska osmorka“ gdje, ako ikog, kopira sam sebe. Nakon „Nemilosrdnih gadova“ i „Djanga“ u Tarantinovom osmom* filmu možemo pronaći reference na svih sedam prethodnika. Zafrkava li time Tarantino ovu drugu skupinu? Ljudima koji ne vole njegove filmove svih će osam filmova biti „Mrska osmorka“, a oni koji ga vole ionako će hrliti u kina gledati starog majstora. Bivši videotekar, ljubitelj filma, čovjek koji je „filmu vratio dušu“ ili čovjek koji ju je „ukrao“ – nije važno. Tarantino je zaslužio svoje mjesto u povijesti filma, pa makar nikad ne dobio nagradu za najboljeg redatelja. „Mrska osmorka“ je film koji obiluje referencama i kritikom Hollywooda. Netko je rekao da je „vestern odavno mrtav.“ Svojim posljednjim filmovima, rekao bih, Tarantino se trudi dokazati suprotno.

„Mrska osmorka“ obiluje naracijom. Između eksterijera i interijera Tarantino je odabrao interijer. Između akcije i naracije odabrao je naraciju. Iako, kao što pretpostavljate, ni akcije ne nedostaje. Ideja o tome da u jedan prostor stavi osmero ljudi različitih motiva i karaktera, a između kojih vlada nepovjerenje, zanimljiva je sama po sebi iako (priznajem) podsjeća na „Pse u rezervoaru“. Također, podjela filma na poglavlja asocira na „Kill Bill“, jednako kao i motiv osvete. S „Djangom“ su poveznice očite, a malo bolji poznavatelji Tarantina otkriti će i podsjećanja na „Jackie Brown“ i „Death Proof“. Upravo zato nisam siguran jesu li osmorka iz naslova likovi ili Tarantinovi filmovi. U nešto manje od tri sata, Tarantino odgovara na tu dilemu. Smatram kako se njen ključ krije u dva prethodnika koja nisam spomenuo: „Paklenom šundu“ i „Nemilosrdnim gadovima“.

Film počinje mećavom koja zaglavi aktere u živopisnom utočištu „Minniejina galanterija“. Tarantino u „Mrskoj osmorki“ nastavlja tradiciju skupljanja zaboravljenih holivudskih aseva. Kurt Russel uvjerljiv je u ulozi Johna Rutha, lovca na glave poznatog i pod nazivom „Vješaoc“ jer, saznajemo odmah na početku, ne ubija svoj plijen. Kod njega „živ ili mrtav“ znači živ. U klasičnom Tarantinovom stilu objašnjeno nam je kako i krvnici moraju od nečega živjeti. Početak filma je i jedini njegov dio koji se odvija u eksterijeru. Snijeg funkcionira i kao veo pred našim očima. Kako se postupno navikavamo na likove, uhvaćenu Daisy Domerghue (Jennifer Jason Leigh) i konkurentskog lovca Marquisa Warrena (Samuel L. Jackson) tako shvaćamo da nitko od njih nije onakav kakvim se predstavlja. S obzirom na količinu likova koje uvodi u kratkom vremenu, početak filma može se činiti razvučen. Rekao bih da je takav postupak nužan kako bi se priča kasnije kvalitetno razvila.

Kad se priča iz eksterijera preseli u interijer oktet likova polako postaje jasniji. Još uvijek nam nije jasno kamo tko pripada, no jasno je da je Daisy središnji lik priče. Konflikt se gradi oko nje. Ruthova odluka da je odvede do stratišta dala je šansu i njenim potencijalnim saveznicima da je oslobode. No, tko je od ljudi u galanteriji njen protivnik, tko saveznik, a tko se tamo našao slučajno zaustavljen mećavom? Odgovor na to pitanje saznat ćete ako pogledate film, a ja ću se zadržati na karakternim obilježjima likova. Naime, osim spomenutih, u galanteriji ćemo zateći respektabilnu ekipu. Bruce Dern glumi ostarjelog južnjačkog generala u potrazi za nestalim sinom, Tim Roth je krvnik iz obližnjeg Red Rocka, a ljubitelji Tarantina poznata će lica prepoznati i u Michaelu Madsenu i Jamesu Parksu. Kao da taj glumački ansambl nije dovoljno respektabilan, pridodani su mu Demián Bichir (poznat i po pamtljivoj ulozi Fidela Castra u duologiji „Che“) i Channing Tatum koji očito u posljednje vrijeme nastoji igrati ozbiljnije uloge.

Odnosi između likova, s Daisy u središtu, uskoro će uklanjati onaj veo s naših očiju. No, kako priča bude napredovala tako će u Tarantinovom stilu postavljati nove zagonetke, a preokreti će nas ostavljati iznenađenima. Pošto je vrijeme radnje smješteno iza Američkog građanskog rata pojavljivat će se napetosti između Sjevernjaka i Južnjaka, ali i kroz njih ćemo otkrivati motivacije oko centralnog pitanja filma: Tko je na čijoj strani?

„Mrska osmorka“ u posljednjim poglavljima težište radnje prebacuje na ponovno odličnog Samuela L. Jacksona. Jackson ovdje podsjeća na svoju odličnu ulogu u „Paklenom šundu“, a njegova dva monologa (s Bruceom Dernom i sa svima ostalima) vjerojatno će postati novi hitovi na Youtubeu. Bilo bi ih zanimljivo pogledati monitirane skupa s njegovim kultnim monologom iz „Paklenog šunda“. Način na koji je Warrenov lik napisan, pa sve do gesti i postupaka, strahovito podsjeća na Julesa Winnfielda. No, Jackson ipak nije najupečatljiviji u filmu. Izvedba Jennifer Jason Leigh kao Daisy Domerghue zaista je fenomenalna. Njena uloga, od početka do kraja, osvaja. Iako nam je jasno kako je ovdje riječ o najvažnijem liku misterije i kako je ona zasigurno antagonist, način na koji je odigrala zahtjevnu ulogu osobe koja „otvara karte“ impresionira. Ako je cijeli film skidanje onog sniježnog vela s početka, onda je Daisy lik koji veo baci u publiku. Njena uloga u priči raste kako se film približava kraju. Kraj je tipično Tarantinov. Priča, a i film, završavaju akcijom za koju smo se kroz duga tri sata pripremali. Njegov osmi film, kao i nepoznanica „Mrske osmorke“, je završena i otkrivena.  

Kakva je presuda? Treba li ga gledati? To prije svega ovisi o tome kojoj od one dvije spomenute skupine pripadate. „Mrska osmorka“ možda nije tipičan Tarantinov film, ali je – Tarantinov film. Nije tipična zbog toga što se većina radnje odvija u interijeru, prilično je sporog tempa. Dok se sloj po sloj otkriva priča gledateljima koji očekuju nešto nalik klasičnom vesternu može biti dosadno. Dijalozi koji ulaze u psihologiju likova funkcioniraju kao probni baloni. Tko je s nama, a tko protiv nas? „Mrska osmorka“ je vestern, ali nije vestern kakav bi očekivali. Tarantino je ipak ostao vjeran sebi. Ne može se sakriti metoda koja se referira na špageti vesterne bacajući rukavicu onima prema kojima je vestern nakon Clinta Eastwooda mrtav žanr. Ennio Morricone je radio glazbu za ovaj film i to je još jedna potvrda te teze. Govorimo o prvom filmu za koji je Tarantino koristio originalnu glazbu, ali i o prvom u potpunosti vestern soundtracku Morriconea u više od trideset godina. Zbilja, „Mrska osmorka“ vestern je za novo doba, ali je ujedno i reciklaža svega onog zbog čega smo voljeli Sergija Leonea, Tarantina, Kurosawu, Peckinpaha ili Sturgesa.

Svi su navedeni redatelji u svojim filmovima tematizirali snažne psihološki suprotne likove koji dramatiku postižu međusobnom interakcijom. Svi su navedeni redatelji briljirali u akcijskim scenama, ali svi su znali prepoznati važnost usporena tempa i različitih perspektiva. Tarantino nadograđuje ono čemu su oni udarili temelje, ali ne skriva odakle potječe. Da, „Mrska osmorka“ je pretenciozan film. Od naslova do referenci Tarantino ne skriva ambiciju. Nažalost, čini mi se da pomalo zaboravlja kako je i sam odavno postao kult. U redu je raditi kolaž svojih ranijih filmova i pljunuti u lice kritičarima svog djela naslovom „Mrska osmorka“, ali u tom metodičnom građenju radnje i referenci čini mi se da je pomalo zaboravio na publiku. Nije ga za kriviti. Publika ga ionako voli i njegove će filmove ići nekoliko puta gledati u kino samo da bi sve prepoznala. No, ista ta publika od Tarantina uvijek očekuje više.

„Mrska osmorka“ je potpun film. Funkcionira i kao svojevrsni presjek Tarantinova rada, ali nije to „nešto više.“ Jesmo li nepošteni prema njemu kad letvicu postavljamo visoko? Možda, ali nas je na to navikao. „Mrska osmorka“ će proći test vremena. Tarantino je najavio još samo dva filma prije umirovljenja (ako se ne predomisli). Između kritike i publike on je uvijek na strani drugih i zato ga Akademija i Hollywood baš ne ljube. Zato njegovi filmovi još uvijek nisu dobili „Oscara“ za najbolji film iako su ga i „Nemilosrdni gadovi“ i „Pakleni šund“ neosporno zaslužili. „Mrska osmorka“ ima dozu cinizma koja je snažnija nego u ranijim filmovima. No, taj cinizam nije dovoljan jer je tempo donekle razvodnjen klaustrofobičnošću interijera i debljinom onog snježnog vela ispred Minniejine galanterije.

Pretpostavljam da ćemo na kraju ove sezone nagrada reći kako slijepci nisu progledali pa bi sljedeći film mogao biti „Vražjih devet“. S obzirom da je ovaj podijeljen u šest poglavlja ne bi me čudilo. Uostalom, Tarantino je uvijek bio mali vrag koji podbada kič, patetiku i umjetne ukrase holivudskih elita. „Mrska osmorka“ je vrlo dobar podsjetnik na sve one razloge zašto ga volimo.

* Tarantino „Mrsku osmorku“ predstavlja kao svoj osmi film. To je zato jer se „Kill Bill“ 1 i 2 gledaju kao jedna priča u više poglavlja.     

Ocjena: 8/10

IMDB

Ocjena čitatelja:

This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.