RECENZIJA: "Victoria" (2015.) - Kako završava Berlinski tango? - MovieLand

Balašević je pjevao kako “balkanski tango uvek završi na trotoaru”, a ako postoji film koji se približio toj interpretaciji u zemljama koje, barem geografski, nisu Balkan tad je to svakako „Victoria“. „Victoria“ je film koji ispočetka više podsjeća na „Španjolski apartman“ nego na ono u što se kasnije pretvara. No, zamjena žanrova nije jedino po čemu se „Victoria“ ističe među ovogodišnjim filmovima. Sjajna kamera „iz ruke“ odaje dojam dokumentarnog filma, a ambicioznost redatelja Sebastiana Schippera dodatno je naglašena time što je cijeli film snimljen u jednom kadru. Takvo što, na tako originalan način, nisam vidio još od „Ulaza u prazninu“ Gaspara Noea. Na isti način na koji promatramo svijet iz perspektive glavnog lika kod Noea, to čini i Schipper jer kamera, doslovno, ni u jednom trenutku ne napušta glavnu junakinju. Svi događaji se pred nama odvijaju iz njenog očišta, a ona je jedan sasvim običan, a opet izrazito kompleksan lik.

Naslovnu junakinju (Laia Costa) upoznajemo u noćnom klubu. Pleše za vrijeme partyja i pomalo je čudno što to radi sama. Odmah uočavamo njenu izdvojenost. Što bi rekli kod nas, svi se oko nje zabavljaju, ali njoj je „špica“. Ona je sama u noćnom izlasku u Berlinu. Tu, na toj prvoj lokaciji na kojoj ju pratimo, vidimo kako pokušava započeti razgovor s barmenom i postajemo svjesni da se radi o djevojci koja traži društvo, traži pažnju. Nakon odlaska iz noćnog kluba susreće četvoricu mladića. Oni djeluju poput nje, sasvim obični tipovi. Tipovi koji su, istina, malo previše popili i vole se isticati kao i svi u tom stanju. To su momenti za prepoznati se. U društvu osobe koju žele impresionirati svi, prije ili kasnije, glume paunove.

Svijet preuveličavanja, ukrašavanja i noćnog svijeta „pravog Berlina“, onog koji nije za turiste nego za „one koji ga poznaju u dušu“ klasična je replika domaćina strankinji. Victoria je, sad smo saznali i to, strankinja iz Madrida. Način na koji se muška ekipa s njom ponaša i kako ju nagovara da odu na krov neke od berlinskih zgrada otkrit će nam još jedan sloj Victorijina karaktera. Victoria nije samo usamljena, nije da samo traži društvo. Ona žudi za novim iskustvima. Berlin je, u tom trenutku, mjesto u kojem se može opustiti. Na krovu zgrade gledamo klasični izlazak ljudi kojima je život prekratak da bi bio dosadan. Razlike između država ovdje uopće nisu važne. Granice ne postoje. Film je, barem se tako čini, u tom trenutku sveden na zafrkanciju. U tom trenutku zaista podsjeća na „Španjolski apartman“.

Bez obzira što je taj prvi dio filma prilično lagan, iznimno je važan za razumijevanje ostatka. Victoria ne traži samo društvo i zabavu, ona traži i uzbuđenje. Tu se po prvi puta zaista primjeti da gledamo jedan dugačak, neprekinuti kadar. Kamera se trese jer, tako nošena u ruci, ostavlja dojam dokumentarnog filma. Način na koji likovi razgovaraju važan je za daljnji razvoj radnje. Šaputanje, deranje, sitne nepodopštine... Sve je to samo uvod u ono što slijedi. Kamera nam i dalje sve servira isključivo iz njene perspektive. Imao sam dojam da je Schipper mogao napraviti isto što i Noe i dati nam da pratimo lika iz prvog lica. No, to što Victoria ostaje ispred nas i što to ipak nije izveo ima svoje razloge. Razloge koji se otkrivaju prilikom prvog od nekoliko obrata u toku filma.

Kako bi se ti razlozi razumjeli moramo upoznati i Victorijine novostečene prijatelje. Sohne (Frederick Lau) je tip s kojim Victoria razvija najprisniji odnos. Od sve četvorice on je najprizemljeniji, najrazumniji. Stječe se dojam da ju jedino on baš želi upoznati. Boxer (Franz Rogowski) djeluje kao onaj agresivni dio četverokuta. Tip prijatelja koji je ljubomoran kad pokupiš žensku na izlasku jer to znači da mu nećeš pokloniti svu pažnju. Tijekom filma otkrivamo da postoje i dublji razlozi za takav dojam. Blinker (Burak Yigit) je kohezivni faktor četverokuta. Veseljko u ekipi, podizač raspoloženja. Fuß (Max Mauff), sukladno imenu, djeluje kao „fušer“. Onaj u ekipi koji uvijek nešto zezne, da kažemo dijalektalno „sfuša“ taman kad ne treba. Prijatelj koji je dobar za izlaske i platiti piće, ali na kojeg se nemoguće osloniti. Zanimljivo je što sva ta imena imaju značaj za radnju. Likovi se, čini mi se, ne zovu tako slučajno. Pa je Sohne (Sunce) karakterno najispravniji, Boxer onaj koji razbija iluzije, Fuß nepouzdan, a Blinker... Blinker me tijekom gledanja podsjetio na igru treptanja. Koliko me dugo možeš gledati, a da ne trepneš? Da se vratim na drugačiji dijalekt rekao bih da je Blinker „tremaš“, osoba koja se smrzne, zablokira. Da skratim poantu, kod sve četvorice vrijedila bi ona latinska „Nomen est omen“ iliti ime kao značenje/karakterna osobina.

Kad se dogodi prvi u nizu preokreta koji, između ostalog, odvodi žanr u smjeru trilera primijetit ćemo i kako karakterna obilježja likova, obilježja koja se kriju u njihovim imenima izlaze na površinu. Tu se valja ponovno prisjetiti naslova filma. Rekao bih, da se ni naslovna junakinja ne zove Victoria slučajno. Kakogod, i dalje pratimo film iz njene perspektive. Radnja se zahuktava, a nevini noćni izlazak postaje poprištem neočekivanog kriminalnog čina. Svih pet likova naći će se pred pitanjem što učiniti i svi će pritom imati uspone i padove. Iako je od trenutka kad radnja krene u tom smjeru otprilike jasno što će se dogoditi važno je istaknuti kako tek onda kamera i taj famozni „neprekinuti kadar“ dolaze do izražaja. No, u trenutku kad se napetost u filmu povećava do izražaja dolazi i glazba koja fantastično naglašava psihičke procese likova. Posebno dvoje najvažnijih – Sohnea i Victorije.

Frederick Lau i Laia Costa na ekranu sjajno funkcioniraju iako je između njih kemija očita od početka. Costa prolazi najveću karakternu, ali rekao bih i glumački najzahtjevniju, transformaciju. Od usamljene i nesigurne strankinje u Berlinu tijekom filma ona postupno preuzima radnju i tako potvrđuje u početku naslućen glumački talent. Upravo scene na kojma radnja usporava, kao što je scena u WC-u pri kraju filma ili scena u kojoj u kafiću svira klavir dale su joj priliku da pokaže kvalitetu glume. Scena u kafiću odličan je intermezzo između dijela filma koji je lagan i zabavan i onog koji je napet, sumoran i blago kaotičan. S obzirom da je „Victoria“ film snimljen u „neprekinutom kadru“ tek iz trećeg pokušaja, rekao bih da je to bila i redateljeva namjera.

„Victoria“ je originalan i drugačiji projekt. Projekt koji je u prvom redu zanimljiv zbog načina na koji je snimljen, a onda zbog svega ostalog. No, „Victoria“ je i film koji se intrigantno poigrava žanrovima i pokazuje kako bi budućnost filma mogla izgledati. To ga čini jednim od najznačajnijih filmova godine i to treba honorirati.

Balkanski tango, naučili smo, završava na trotoaru. Zanima li Vas kako završava onaj berlinski – svakako pogledajte film.