RECENZIJA: Četvrta sezona "Kuće od karata / House of cards" - U ratu je sve dozvoljeno. - MovieLand

Četvrta sezona „Kuće od karata“ potvrdila je seriju kao fenomen. U američkim časopisima sve se glasnije spominje poveznica serije i trenutnog stanja u američkim predizborima, a lik Franka Underwooda još jednom mijenja sliku političara u očima Amerikanaca. Pošto živimo u svijetu u kojem su rezultati američkih predsjedničkih izbora važniji za situaciju od hrvatskih, usporedbe ne čude. Četvrta sezona ušla je u „zabranjenu zonu“. Pokazala je kako i zašto nastaju ratovi. Oliver Stone je postavio pitanje može li se uopće ratovati protiv koncepta (terorizma) ? Četvrta sezona „Kuće od karata“ odgovara na to pitanje. Odgovor se, međutim, neće svidjeti svima.

Netflix je pojavom „Kuće od karata“ uveo revoluciju u modernu televiziju. Puštanjem čitave sezone odjednom preokrenuo je način na koji se prikazuju televizijske serije. „Kuća od karata“ ostat će prva takva produkcija, a sad kad smo već razmaženi tim načinom emitiranja možemo primijetiti sve blagodati takvog načina pisanja. Svaka sezona „Kuće od karata“ imala je jasan razvoj, peripetiju i vrhunac koji je uglavnom bio vješto dramski konstruiran pa je bio efektan čak i kad nije bio iznenađujuć.

Iako je „Kuća od karata“ adaptacija britanskog originala vidljivo je kako se ovog puta koliko god je to moguće odmakla od predloška. Odabir glavnih glumaca doveo nam je na ekrane prvoklasne izvedbe, a u ovoj smo sezoni imali prilike svjedočiti sjajnom nadmudrivanju glumačkog para Kevin Spacey / Robin Wright. Da briljiraju u ulogama supružnika Underwood više i nije neka vijest, ali da mijenjaju uloge iz saveznika u oponente i obrnuto zanimljiv je scenaristički zahvat. Tako nešto mogli smo očekivati nakon završetka prošle sezone, a dinamika kojom supružnici prelaze taj put izvedena je sa stilom, uz nekoliko intrigantnih noviteta.

Osnaživanje ženskih uloga u četvrtoj sezoni jedan je od njenih snažnijih aduta. Moglo bi se čak reći kako je Frank Underwood u prvoj polovici sezone zbog njih pao u drugi plan. U ulozi Clarine majke sjajna je Ellen Burstyn, glumačka legenda, kroz čiju smo izvedbu konačno mogli ući dublje u lik Prve Dame i shvatiti motivaciju koja se krije iza njenih postupaka i u ranijim sezonama. Zanimljivo je da je ovo za Burstyn druga uloga u seriji slične tematike u kojoj je podjednako dobra (prva je bila u prerano završenim „Političkim životinjama“ gdje naslovnu ulogu igra Sigourney Weaver). Druga važna ženska uloga u četvrtoj sezoni je Neve Campbell, glumica koju znamo iz serijala „Vrisak“, a koja je ovdje u ulozi savjetnice Claire Underwood.

Te likove možemo shvatiti kao pokušaj objašnjavanja i produbljivanja lika Claire Underwood. Dok je u trećoj sezoni njena epizoda u Ujedinjenim narodima djelovala isforsirano i neuvjerljivo ovdje je njena politička aktivnost došla kao logična posljedica suradnje s novopridošlim sporednim likovima, kao i konflikta s kraja treće sezone. Bračni par Underwood najjači je kad radi zajedno, ali da bi do tog došli morat će se suočiti sa svojim ambicijama i grijesima. Baš je to jedno od centralnih pitanja dosadašnjih sezona: Kad će grijesi Underwoodovih isplivati i kakve će biti posljedice otkrivanja spletki koje su ih dovele do Bijele kuće? Četvrta sezona donekle odgovara na to pitanje, ali ni grijesi koji se otkriju kao ni posljedice koje izazovu nisu onakve kakve bismo očekivali.

Posebno mjesto u ovoj sezoni ponovno zauzima Doug Stamper, vjerni pratitelj bračnog para Underwood, čijim smo nestabilnostima svjedočili u ranijim sezonama. Michael Kelly ponovno je uspio sjajno odglumiti opterećenog lika što gubi kontakt sa stvarnošću dok ga proganjaju demoni prošlosti. Da je politika put preko leševa i nije neka novost, no na pitanje koliko politika podnosi savjest u Stamperovom slučaju morat će se tek odgovoriti.

Četvrta sezona „Kuće od karata“, kao i sve prethodne, sadrži spletke unutar spletki. Za ostvarivanje konačnog cilja ne preza se ni pred čim. Ono što je činilo zanimljivim početak četvrte sezone (sukob bračnog para) ubrzo je zasjenjeno važnijim događanjima. U četvrtoj sezoni, možda više nego ikad, scenaristi se referiraju na tekuće političke događaje. Tako imamo odnos s Rusijom na periferiji priče (Lars Mikkelsen je ponovno sjajan kao fikcionalna kopija Vladimira Putina), terorizam na američkom tlu kao drugu krajnost, ali i jedan događaj nakon kojeg doslovce sve visi o koncu, a kojeg smo donekle mogli očekivati prije ili kasnije. Baš će taj događaj poslužiti kao podsjetnik bračnom paru Underwood kako su najsnažniji zajedno, a ono što će napraviti nakon toga samo je jedan u nizu preokreta ove sezone.

Druga polovica sezone dodatno dobiva na dinamici. Razlog tome je sjajan antagonist Will Conway kojeg glumi Joel Kinnaman. Kinnamana će se ljubitelji krimića sjetiti po ulozi u američkoj adaptaciji skandinavskog trilera „Ubojstvo“ gdje igra pomalo ležernog partnera detektivki Sari Lund. Ovdje je njegova uloga drugačija. Kao snažan oponent Franku Underwoodu i republikanski protukandidat postat će samo još jedna prepreka u nizu za mašineriju Underwoodovih, ali ovu prepreku neće smlaviti lako kao ranije.

Ono što odmah privlači pozornost kod četvrte sezone „Kuće od karata“ je izvrsna konstrukcija sezone. Na početku sezone bavimo se rješavanjem ranijih konflikata, zatim slijedi prekretnica u vidu iznenađenja, potom Frank mora uvjeriti vlastitu stranku kako je idealan izbor za novi mandat, da bi se zatim borio za njega. Sve ide logičnom progresijom, ali ništa od ovoga ustvari nije spojler. Pitanje kod svih, pa tako i ove sezone „Kuće od karata“ nije što je napravio Frank Underwood nego kako je to izveo. U odgovoru na to pitanje krije se privlačnost serije.

Scenaristi su si ovog puta zbilja dali oduška. Kako se sezona primicala kraju postajalo je sve očitije da su ulozi u političkoj igri sve veći, kao i da će likovi biti prisiljeni žrtovati neke sporedne figure. Naravno, u tom gambitu teže se snalaziti pod reflektorima. Frank Underwood je u prve dvije sezone sjajno funkcionirao kao siva eminencija, čovjek koji povlači poteze iz sjene. Od treće sezone Frank je pod svjetlima reflektora gdje je teže sačuvati tajne. Tu političari podsjećaju na mađioničare. U „Kući od karata“ politika je umjetnost skretanja pogleda. Uspješniji je onaj tko može izvesti bolji i efektniji trik na kojem će javnost zadržati oko, dok se skriveno od pogleda događa ono što je zaista važno.

„Ako ti se ne sviđa način na koji je stol postavljen, preokreni ga.“

Ovaj citat je u srži četvrte sezone. Na njenom kraju i Frank i Claire preokreću stol. To ima svoju cijenu. Sve je dozvoljeno u borbi za preživljavanje. Ako si najmoćniji čovjek na svijetu ne predaješ poziciju olako i ne počinješ rat u kojem ne možeš pobijediti. No, ako je pobjeda moguća, onda nisu bitne žrtve ni posljedice.

U četvrtoj je sezoni koketiranje sa stvarnošću američke politike u zadnjih dvadesetak godina zastrašujuće. Bilo bi sjajno kad bismo sve mogli promatrati kao fikciju. No, ako postoji minimalna mogućnost da se u realnosti događaji odvijaju slično kao u „Kući od karata“ onda je samo pitanje vremena kad će se iluzija srušiti.

Tad nam, bojim se, ni mađioničar kao Frank Underwood neće pomoći.