RECENZIJA: "MANDARINA / Tangerine" (2015.) - Sukob iskrenosti i pretvaranja - MovieLand

Sjećam se, negdje u ispitnoj literaturi oko heteroseksualne matrice, nalazila se pjesma Arethe Franklin „You make me feel like a natural woman”. Odgovor na pitanje „što čini nekoga prirodnom ženom“ postavljen je u okviru različitih spolnih orijentacija s posebnim osvrtom na transrodnost. Sjajni filmovi Johna Watersa poput „Ružičastih flamingosa“, „Ženskih nevolja“ ili „Laka za kosu“ etabilirali su Divine kao kultnu transrodnu glumicu, a od Watersa učinili jednog od prvoboraca za različitost. Pitanje iz gornje pjesme, „što čini nekoga prirodnom ženom“, odgovarano je iz različitih perspektiva i kroz razne umjetnosti, a najnoviji pokušaj je indie-film „Mandarina“ redatelja Seana Bakera. Film je to koji, osim što obrađuje provokativne teme, treba cijeniti i zbog načina na koji je snimljen. U cijelosti napravljena Iphoneom ova šetnja ulicama grada anđela daje životan, gotovo dokumentaristički doživljaj.

„Mandarina“ prati povratak Sin-Dee, transrodne prostitutke, na ulice Los Angelesa. Nakon puštanja iz zatvora ona se vraća na poznata mjesta. Ono što saznaje isprva ju šokira, a zatim i tjera na potragu kroz grad kako bi se suočila sa svojim zaručnikom koji joj je istodobno i svodnik. „Mandarina“ je zanimljiv film koji dokumentira transrodnu scenu Los Angelesa, a zanimljivo je primijetiti kako to što je snimljen mobitelom ne umanjuje kvalitetu scena i prikaza likova. Najbolja prijateljica protagonistice, Alexandra, postaje jedan od katalizatora radnje. Božićno je vrijeme, svi hoće ostvariti snove kako bi udovoljili makar nekoj od maštarija koje nose u sebi. Od tog trenutka u filmu pratimo dvije radnje. Sin-Dee u potrazi za zaručnikom Chesterom i Alexandru u nastojanju da zapjeva u jednom lokalnom klubu i tako makar na trenutak zaboravi surovu stvarnost koja ju okružuje. Te će se dvije radnje u određenom trenutku sresti i dovesti film do konačnog raspleta. Važno je napomenuti kako će on u svojoj srži, štogod netko o tome mislio, odražavati božićno vrijeme.

Koncipiran donekle kao alternativni obiteljski film, „Mandarina“ sjajno pokazuje licemjernost moraliziranja s jedne, ali i snagu emocija s druge strane rodnog spektra. Osjećaj koji se kroz cijeli film provlači, kako su likovi transrodne manjine ustvari moralno ispravniji od onih heteroseksualne većine kulminira kako film ide prema kraju. Pojavom Chestera, za kojeg sam u jednom trenutku pomislio kako će biti svojevrsni Godot kojeg čekamo da ga nikad ne dočekamo, film doživljava vrhunac, peripetiju i rasplet. Nijedan odnos, bez obzira kakav bio, nije bez uspona i padova. No, svaki odnos zaslužuje posvećenost i spremnost da se osoba prihvati unatoč pogreškama. Ljudi nisu crno-bijeli. Više su sivi. U tom sivilu, kao i uvijek, odlučuju nijanse.

Glumačka izvedba glavnog dvojca, Alexandre (Mya Taylor) i Sin-Dee (Kitana Kiki Rodriguez) zaista je vrhunska. Jako je zanimljivo vidjeti poigravanje s elementima roda unutar njihovih individualnih potraga. Ako se ovdje vratimo na pitanje „što čini prirodnu ženu“ i unutar njega promotrimo ponašanje dvaju prijateljica onda odgovor koji možemo pronaći iz više različitih perspektiva čini ovaj film još zanimljivijim za gledanje. Usporedbe s Watersovim filmovima nameću se same od sebe, a kultne izvedbe Divine dodatno se naglašavaju pristupom koji svaka od ovih transrodnih glumica u toku filma primjenjuje. U kojem smjeru će Baker razviti likove i hoćemo li vidjeti njihov konačni raspad? To je pitanje na koje je nemoguće dati odgovor bez kvarenja priče, ali koje se neizbježno postavlja za čitavog trajanja filma.

„Mandarina“ je prilično klasično koncipiran film. Dramski elementi su vrlo jednostavni. Počinjemo zapletom koji likove odvodi na individualne potrage, postoji nekoliko sitnih digresija (stavljenih kako bi skrenule pažnju na diferencijaciju moralnih vrijednosti), prilično ravnom linijom dolazimo do vrhunca, a zatim i peripetije i konačnog raspleta. Koliko god ti dramski elementi bili jednostavni kroz film se relativno lako klizi zbog odličnih glumačkih izvedbi i intrigantne režije. Upravo primjenom mobitela Baker pokazuje kako za snimiti dobar indie film ne treba raskošan proračun i efekti računalne animacije. Los Angeles, grad anđela ili grad grijeha kako Vam drago, savršena je scenografija ovakvoj priči. Film to odlično iskorištava jer, da parafraziram tu poslovicu, ne daje nam točno do znanja tko su ovdje griješnici, a tko anđeli. Odnosno, upozorava: nemojte brzati sa zaključcima, mogli bi se prevariti.

U kontekstu spomenutih digresija vrijedi istaknuti lik Ramzika (Karren Karagulian) koji predstavlja onu „ispravnu“ stranu heteroseksualne matrice. On ovdje igra funkciju korektiva, tzv. čovjeka iz sjene koji se boji vlastitih sklonosti. U kratkoj epizodi u kojoj završi s običnom, a ne transrodnom prostitutkom vidi se koliko je duboko njegovo licemjerje. No, paravan se i dalje održava. Upravo prepredenost skrivanja i licemjerja suočena je s izravnošću dvaju glavnih likova od kojih upravo Sin-Dee igra ulogu koja je, ponekad i doslovce, spremna razbijati zidove/vrata/konkurente. Ramzik je, mogli bismo reći, u ovom filmskom pokusu kontrolna skupina. Čovjek koji bi mogao predstavljati publiku. Doduše, pomalo je problem što je i on manjina (imigrant), smatram da bi film bio efektniji da je u njegovoj ulozi klasični „average Joe“ s kojim bi pljuska lažnim standardima odjeknula još jače.

Sve u svemu, ne čudi da je „Mandarina“ visoko na kritičarskim listama nezavisnih filmova godine. Ona dalje nastavlja narativ koji je uspješno svojim filmovima započeo Waters, ali ga prilagođava modernom vremenu. Avangardni pristup tehnici snimanja (za ovakve teme) daje mu dodatno na sirovosti i snazi. „Mandarina“ je poseban i drugačiji film. Doduše, neće se svidjeti svima. Za utjehu, to mu nije ni bila namjera.