RECENZIJA: "JASTOG / Lobster" (2015.) - Mogu li se emocije definirati zakonima?


Postoje toliko poremećeni filmovi da ih ne možeš zaboraviti. Neki režiseri čak imaju i tradiciju divno poremećenih filmova. Yorgos Lanthimos je svojim filmom „Očnjak“ kod mene izazvao gađenje, čuđenje i divljenje istodobno. Nisam nakon „Očnjaka“ pogledao nijedan njegov film, ali sam zato s nestrpljenjem na ovogodišnjoj Filmomaniji čekao „Jastoga“. Za one koji nisu upoznati s radom ovog darovitog Grka vrijedi istaknuti kako on uvijek obrađuje obične društvene teme na neobičan način. U „Očnjaku“ smo tako imali prilike vidjeti djecu koja su odgajana u mikrosvijetu daleko od stvarnosti do te mjere da su čak učili i krive nazive stvari. Lanthimos tako radi. Uzme jednu komponentu života, najčešće onu koju uzimamo zdravo za gotovo, promijeni ju i napravi film. „Jastog“ ne odstupa od toga. Uzeo je komunikaciju i zaljubljivanje, ogradio ih društvenim zakonima i od toga napravio film. Distopijski uznemirujuć „Jastog“ nije film za svakoga, no svakako treba cijeniti ideju.


„Jastog“ je film u kojem se problematizira stvaranje odnosa. U vrijeme društvenih mreža, virtualne komunikacije i više gledanja u zaslone mobitela nego u ekspresije lica to ga čini itekako aktualnim. Sličnu problematiku mogli smo vidjeti i u seriji „Crno zrcalo“ kao i nedavnom oskarovskom kandidatu „Ona“. Lanthimosov svijet odveo je tu distopiju na metarazinu ljudi i životinja. Sparivanje je obavezno i nadzirano je od države. Ljudi koji ne uspiju pronaći par pretvoreni su u životinje. Otud i naslov, pošto je upravo jastog odabir glavnog junaka ukoliko mu svi napori propadnu.


„Jastog“ je i prvi film koji je Yorgos Lanthimos snimio izvan Grčke. S obzirom na takav karakter odabrana je internacionalna glumačka ekipa. Colin Farell je nakon druge sezone „Pravog detektiva“ iznio još jednu zahtjevnu ulogu, a ništa manje uspješne partnere nije imao u Rachel Weisz, Johnu C. Reillyju, Oliviji Colman, Benu Whinshawu i francuskoj glumici Léi Seydoux. Takva produkcija podrazumijeva i više novca, ali teško ćete to zaključiti po načinu na koji je „Jastog“ sniman.


Lanthimos nastoji film staviti u što stvarnije okvire iako se radi o distopiji. Već na početku filma vidimo da nam glavnog junaka napušta žena. On se prijavljuje u hotel u kojem ima 45 dana da pronađe partnera. Ako ne uspije, čeka ga transformacija u životinju prema njegovom odabiru. Razlozi zbog kojih David (C. Farell) odabire jastoga bitni su za razumijevanje filma pa ih ovdje neću otkrivati. „Jastog“ je film ograničen strogim i okrutnim pravilima čije nam je porijeklo nejasno. Pravila su tu da se poštuju, nitko nema previše izbora. Prijetnja metamorfoze u životinju neobična je kazna kojom se po mom sudu Lanthimos malo naslanja na Kafku. U oba slučaja, naime, govorimo o čovjeku kao društvenom biću koji kad se svede na razinu životinje za društvo u kojem živi gubi baš tu karakteristiku. Kad nam Olivia Colman u ulozi ravnateljice hotela pojasni pravila ponašanja, tad ćemo shvatiti da naš lik baš nema izbora. Još važnije, stalni podsjetnik na mogućnost njegove transformacije bit će nam njegov pas za kojeg ćemo kasnije saznati tko je ustvari.


Većina je likova i na špici predstavljena opisno, kao njihove funkcije u filmu. Pa tako imamo „ženu koja krvari iz nosa“ ili „ženu bez srca“ i to je sasvim dovoljno da bismo ih razumjeli. Ne trebaju nam njihove imena. Njihovi postupci govore sve. 45 dana je malo da bi se pronašao odgovarajući partner. No, stanovnici čudnovatog hotela imaju na raspolaganju mehanizam kojim mogu produžiti boravak i odgoditi neizbježno pretvaranje u životinju. Njihov je zadatak da love „samotnjake“, ljude koji se opiru takvom sustavu i odabiru samoću kao način života. Oni žive gotovo u partizanskom uređenju, raštrkani po šumi. Stanovnici hotela za svakog ulovljenog „samotnjaka“ dobiju jedan dan više. Nevjerojatna je to igra koja nam zorno pokazuje kako transformacija u životinju ne mora biti ona doslovna koje se svi kroz film pribojavaju nego se može odvijati i na karakternoj razini.


U drugoj ćemo polovici filma vidjeti baš perspektivu samotnjaka. Oni također imaju svoja kruta pravila i kod njih je baš samoća glavna odrednica identiteta. Svaki odnos je zabranjen, a za samo naznaku nekakve sklonosti slijede oštre i okrutne kazne. Kazna je, kao i kod svake transgresije u takvim uvjetima, trenutačna. Usporedba drakonskih kazni u oba sustava je zanimljiva. Jednu u hotelu radi masturbacije pretrpi lik kojeg glumi John C. Reilly, a druga nam je ispričana u šumi. Obje polaze iz različitih perspektiva, no obje su nepopravljivo slične. Tu se ustvari krije glavni adut filma. Sve je poremećeno, a opet u tradiciji distopijske prohibicije i crno-bijelo. Ono što je kažnjivo u društvu, poželjno je kod odmetnika i obrnuto. Gdje će u svemu tome glavni junak naći smisao? Svijet je to u kojem nema sredine. Možda se drugačije naziva, ali i on je rob ideologija. Ili si s nama ili si protiv nas. Nema sredine.


Kako to obično biva problem nastane kad ti postane stalo do nekog drugog, a ne samo do sebe. Baš tu transformaciju glavnog lika pratimo cijeli film. U trenutku primanja u hotel on je rob beznađa, lagano tone i kao da samo čeka tog jastoga kao jedinu izvjesnu budućnost. To se najbolje vidi u sceni u kojoj odbija udvaranje unutar hotela, kao i u kratkoj epizodi sa „ženom bez srca“. David je simpatičan i empatičan, donekle i anarhist, ali opet ne dovoljno. Barem dok ne upozna „kratkovidnu ženu“ (R. Weisz). Tu Lanthimos još jednom pokreće svoj poremećeni vrtuljak. Ispada da kratkovidna žena i jastog jedini vide i kreću prema naprijed. Svi ostali su robovi vlastitih koncepcija. Ima li takva veza, takav odnos neku budućnost?


Odgovor nam je dan na kraju filma. Lanthimos je ponovno stvorio kritiku današnjeg društva kroz sukob ekstrema. Iako su neki kritičari uredno htjeli servirati tezu da „Jastog“ ima veze s nedavnim događanjima u Grčkoj, sam redatelj odbija takvu pomisao. Njegova rečenica „da ne znate da je film režirao Grk, bi li u ijednom trenutku pomislili da ima veze s Grčkom?“ govori sve. „Jastog“ se, po njegovim riječima, može odvijati bilo gdje. Diktat društva prema slobodama pojedinca je univerzalna tema. No, baš u toj univerzalnosti se „Jastog“ pomalo gubi. Film je to iznimno intrigantne i zabavne ideje, čak ni gluma ne zaostaje, no Lanthimos je iskazao svoju staru boljku po pitanju tempa i trajanja. Da je samo malo koncizniji, možda drugačije montiran, „Jastog“ bi zbilja bio fenomenalan. Ovako je, bez obzira na sva značenja i ideju, donekle zamoran.


To, naravno, nije razlog da se ne pogleda film. Najviše zato jer šokantan završetak kojem donekle kumuje vođa samotnjaka (L. Seydoux) zatvara puni krug. Razlog zbog kojeg oba glavna lika traže iste karakteristike uvjetovan je režimom hotela. Tamo, naime, kako bi parovi dobili dozvolu za zasnivanje zajedničkog života moraju proći testni period unutar kojeg se moraju pokazati kompatibilnima. Tu kompatibilnost nastoje postići i naša dva glavna lika. Njihov će se postupak iz perspektive naše stvarnosti možda činiti nelogičnim, no u njihovoj je on jedino moguć. To je svijet ekstrema i likovi odabiru ekstrem.



Ljudi koji nisu robovali pravilima, niti službenim niti onim samotnjačkim, sad su ostali između njih. Svijet je to u kojem su ljubav i sloboda definirani zakonima. Prijetnja ultimativne kazne je pretvaranje u životinju iako se životinjski nagon u biti podržava. Metafora je to svijeta u kojem živimo, svijeta u kojem civilizacija postaje žrtvom primitivnih nagona kojima se vladajuće strukture održavaju na vlasti. Anarhisti opet imaju svoj set pravila u kojem nitko ne vidi sredinu. U tom i takvom svijetu teško je preživjeti, zato naši likovi na kraju odabiru jedini izlaz koji im to omogućava. Kako bi preživjeli naši se junaci moraju distancirati. Na kraju nismo sigurni hoće li im to uspjeti iako bismo možda podsvjesno htjeli da ta distanca ne bude tako doslovna. 


OCJENA: 7/10


Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.

0 komentari:

Objavi komentar