RECENZIJA: "The Jungle Book / KNJIGA O DŽUNGLI" (2016.) - Put jednog sazrijevanja. - MovieLand

Davno sam čitao „Knjigu o džungli“. Davno sam pogledao kultni crtić iz 1967. godine. Kad sam vidio najavu za ovogodišnji film prva mi je pomisao bila: „Zašto je sve to potrebno?“ Mirisalo je na pretjerivanje CGI tehnologijom, već viđenu priču i još jedno od nepotrebnih, osvježenih verzija klasika kakve su u zadnje vrijeme sve češće. Nikad mi, međutim, nije bilo draže priznati da sam bio u krivu. Ukoliko imate djecu odvedite ih pogledati „Knjigu o džungli“. Ukoliko se želite vratiti u djetinjstvo, na trenutak postati ponovno zaigrani sedmogodišnjak, također pogledajte „Knjigu o džungli“. Disney zna odraditi oživljavanje franšize, ali ono što je još važnije Disney zna pronaći mjeru između CGI-ja i priče. To je nešto što neki (Snyder) tek trebaju naučiti. „Knjiga o džungli“ je sjajan film. Jedan od najboljih u 2016. dosad.

Ako ste čitali Kiplinga onda priču znate. Ako niste, reći ću da je u središtu priče Mowgli, dječak kojeg su odgojili vukovi. U glavnoj je ulozi odličan Neel Sethi. Dječak sjajno pogađa nijanse glavnog lika knjige, od zaigranosti do dječje neposlušnosti, pa sve do tvrdoglavosti i ustrajnosti koja ga je kroz godine učinila jednim od najpopularnijih junaka literature za djecu. Ostatak glumačke ekipe je također impresivan. Panteri Bagheeri koja spašava Mowglija i šalje ga vukovima glas posuđuje Ben Kingsley, simpatični medvjed Baloo je Bill Murray, vučica majka Raksha je Lupita Nyong'o, prevrtljiva zmija Kaa je Scarlett Johansson, vođa čopora Akela je Giancarlo Esposito, a glas strašnog tigra Sheere-Khana je Idris Elba. Začin na sve to ogromni je majmunski kralj Louie kojem glas posuđuje legendarni Christopher Walken.

Pretpostavka je da s takvom glumačkom ekipom redatelju Jonu Favreau nije bilo teško raditi. Značajan posao odradio je Justin Marks adaptirajući Kiplingovu knjigu s puno stila i znalačke posvete kultnom crtiću iz šezdesetih. Scena u kojoj Mowgli i Baloo plivaju i pjevaju očita je posveta crtiću, a njihov je odnos u zanimljivom kontrastu s odnosom Mowglija i Bagheere koji promatramo do početka. Dok je Bagheera ovdje mentor malom „ljudskom mladuncu“, Baloo je njegova suprotnost. Isprva iz sebičnih pobuda, između medvjeda i dječaka rađa se iskreno prijateljstvo u tijeku kojeg će oba pomjeriti granice onoga što su spremni učiniti. Prijetnja koju je cijeloj džungli odaslao strašni Sheer-Khan prisilit će ih na to. Upravo je tigar ono što čini cijelu priču intrigantnom. Njegova je motivacija jasna, a iz njegove zlobe kreće zaplet, kao i rasplet priče. Putovanje koje će Mowgli pritom proći odvijat će se, kako nam se to kaže na početku, „njegovim tempom“.

U nekoliko navrata sam se vraćao u djetinjstvo gledajući ovaj film, ali bilo bi pogrešno pretpostaviti da je „Knjiga o džungli“ zbog toga neozbiljan film. U cijeloj raspjevanosti i zaigranosti junaka Favreau je uspio provući neke prilično ozbiljne teme pa će tako Baloo na recitiranje Zakona Džungle mrtav ozbiljan Mowgliju odgovoriti „to nije pjesma, to je propaganda“ uspješno tako kritizirajući ponavljanje bez razumijevanja što, do tog trenutka, upravo Mowgli čini. Proces od propagande do nepisanog zakona koji se razumije samim boravkom u džungli, tema je „Knjige o džungli“. U kratkim crtama bio bi to put od ponavljanja do razumijevanja. Put koji je namijenjen svakom djetetu koje je ikad sjedilo nad školskim gradivom.

Prijelomnica filma bilo bi pojavljivanje majmunskog kralja Louieja na velikom platnu. Scena u kojoj majmuni odvode Mowglija pred svoga kralja da mu ovaj da zadatak koji će ga možda stajati života jako podsjeća na „Srce tame“. Majmun i čovjek susreću se u drevnom hramu koji zorno pokazuje kako ljudska civilizacija izgleda kad propadne, a asocijacije i reference koje pritom izbacuje množe se kao lude. Ona očita, „Planet Majmuna“ toliko je jasna da ju nema potrebe ovdje dalje obrazlagati, ali ona manje očita krije se baš u pojavljivanju ogromnog majmuna na platnu. Njegovo prvo pojavljivanje je u mraku, on „izvire“ iz sjene i u njegovom nastupu pojavljuju se tragovi onog legendarnog nastupa Marlona Branda u „Apokalipsi danas“. Sjedeći tako u kino-dvorani i gledajući tog ogromnog majmuna prvo što sam pomislio bilo je kako bi baš Brando, da je živ, bio idealan odabir za tu ulogu. Asocijacije i reference redatelja su odigrale svoje i u potpunosti uspjele. Naravno, to ne znači da je Walken loš, baš naprotiv. Asocijacije su uspjele zato što je u svojoj ulozi izvrstan.

Završna se bitka ovdje, kao i u književnom predlošku, može promatrati i kao sukob ludila i razuma ili vatre i prirode. Mowgli će se naći u tom procijepu, a između životinjskog i ljudskog na kraju će odabrati ono što jedino može. Takav odabir će ga spasiti, ali i naglasiti važnost tolerancije i opasnost prenagljivanja.

Sve u svemu, „Knjiga o džungli“ je izvrstan i zabavan film od kojeg sam dobio daleko više nego što sam očekivao. Film koji sa zadovoljstvom mogu preporučiti svima. Priča je to koja će jedno od najljepših djela dječje literature približiti novim generacijama, a oni stariji će ponovno pronaći možda zagubljeni dio djetinje jednostavnosti.

Disney je ponovno sjajno odradio posao. Putovanje s Mowglijem se itekako isplatilo.