RECENZIJA: "BATMAN: KILLING JOKE / BATMAN: STRAŠAN VIC" (2016.) - Veliki povratak DC animacije. - MovieLand

Kad je kreativni duo Alan Moore/Brian Bolland smislio „Strašan vic“ fanovi su ostali zapanjeni. Bolland je bio poznat po svom radu na Dreddu, a Alan Moore je već tad bio jedan od najpoznatijih autora u povijesti devete umjetnosti. Dovoljno je spomenuti samo „V kao Vendetta“ i „Čuvare“, ali i izvrstan rad na „Čudovištu iz močvare“. „Strašan vic“ iz 1988. godine ne spominje se uvijek među najboljim Mooreovim radovima, no jedan je od onih koji su redefinirali odnos klauna i šišmiša do te mjere da je izdanje koje je zamišljeno kao samostalno (one-shot) postalo dio kanona.

Ekranizacija tog kultnog romana, makar i u animiranom obliku, izazvala je reakcije već nakon najave i odmah postala jedan od najiščekivanijih proizvoda Warner animacije u posljednje vrijeme. R oznaka samo je podigla očekivanja, a suradnja Briana Bollanda dodatno je čitavom projektu dala na snazi. Nakon pogledanog animiranog filma mogu mirne duše reći kako je riječ o jednom od najboljih filmova WB studija još od „Povratka mračnog viteza“ iz 2013. godine.

Isječak iz Deluxe izdanja stripa

Odmah nakon prvih kadrova vidljivo je kako je kao predložak za film korišteno Deluxe izdanje stripa iz 2008. na kojem je Bolland bio i kolorist, a ne originalno izdanje s konca sedamdesetih (gdje je kolorist John Higgins). To je važno jer u pogovoru tom izdanju Bolland objašnjava znatne kolorističke razlike između dva izdanja, a one su posebno vidljive u scenama iz prošlosti. Te nam scene daju potpuniji uvid u Jokerovu genezu, kao i koncept samog lika koji je donekle nastojao iskoristiti Nolan u svojoj trilogiji. Odnos Jokera i Batmana od samih je početaka lika predstavljao jednu od najzanimljivijih okosnica radnje, a u „Strašnom vicu“ Moore i Bolland odveli su njihov odnos do zanimljive i jezovite međuovisnosti, odnosa u kojem naslov postaje višeznačan.

Film, naravno, zbog prirode medija ne može početi s radnjom na način na koji to čini strip, pa je Bolland za nas pripremio petnaestominutni uvod o kojem se već naveliko priča o društvenim mrežama. Taj uvod vrti se oko odnosa Barbare Gordon i Batmana, a postavlja i pitanje borbe protiv zločina koje podosta nalikuje onome koje je postavio i Frank Miller: „Može li put kojim Batman kroči završiti?“, „Može li išta spriječiti Batmana da postane poput likova koje progoni?“ Odgovor na to pitanje nije jednostavno pronaći, pogotovo kad se uzme u obzir da je ovdje u potpunosti iskorištena R oznaka kako bi se dočarali odnosi između likova. R oznaka, da se podsjetimo, znači da ništa – od seksa do ubojstava i torture – nije zabranjeno na ekranu.

To je jedna vrst presedana za filmove Warner Bros animacije, a na tragu je i nedavne odluke tog studija da Geoff Johns preuzme kreativnu kontrolu nad svime što DC etiketa radi. To, u kratko, znači da DC uspostavlja kreativnu kontrolu nad svojim projektima na sličan način kako to čini Marvel pod Disneyevim plaštom. To bi za buduće projekte moglo biti samo dobro, a sve je to naravno plod i svojevrsnog fijaska koji je doživjela „Zora pravde“ što kod fanova, što kod kritike.

„Strašan vic“ ovdje pogađa u pravu notu, pokazuje sve ono što bi DC filmovi mogli biti. Nakon pomalo razvučenog petnaestominutnog uvoda koji je između ostalog trebao objasniti povezanost Barbare Gordon i Brucea Waynea, film se orijentira na originalnu Mooreovu priču. Šala nas dočekuje već na samom početku pa (istovjetno stripu) recepcionerka na ulazu u Arkham postavlja pitanje: „Morate li biti malo ludi da bi radili ovdje?“. Na njega odmah i odgovara: „Da, barem malo.“ To pitanje i odgovor nisu primjenjivi samo na Arkham i samo na pacijente te ustanove. Oni se odnose prvenstveno na Batmana. Mora li i on biti malo lud da bi radio to što radi?

Kad se dogodi tragičan događaj koji će poput katalizatora ubrzati radnju i natjerati Batmana u bjesomučnu potjeru za Jokerom, vidjet ćemo sav sadizam Jokera kao lika. Podsjetit će nas na one serijske ubojice kakve smo mogli vidjeti, recimo, u filmovima Davida Finchera. Film je, za razliku od stripa, brži medij. U njemu je teško obratiti pozornost na detalje u onoj mjeri u kojoj nas to nužno navodi strip. Montaža tu mora odigrati ključnu ulogu. Sam Liu, redatelj filma, sjajno plovi između prošlosti (koja nam objašnjava Jokera) i sadašnjosti (koja ga uspoređuje s Batmanom). Gordoni (Jim i Barbara) ovdje su samo sredstva njihove igre, njihove rasprave koja će nekog možda podsjetiti i na dilemu koju nam je tako perfektno servirao Heath Ledger kad je postavio pitanje: „Jesi li ljudi, da bi preživjeli, spremni postati zločincima?“ Moore i Bolland su u „Strašnom vicu“ to pitanje odveli još dalje: „Jesu li ljudi, ako su izloženi torturi i opstanku vlastite djece, spremni odustati od vlastitog razuma?“

Ako je suditi prema ovom animiranom filmu, možemo se radovati ostalim naslovima iz WB radionice. Ovdje su okupili najjače snage u sinkronizaciji i pokazali da su voljni poslušati glas fanova. Mark Hamill daje glas Jokeru, Tara Strong je Barbara Gordon, a Batman je Kevin Conroy. Fanovi će ovdje prepoznati postavu koja je glas već posuđivala navedenim likovima u ranijim animiranim serijama. Ovdje je takav casting ispao pun pogodak, netko (vjerojatno Johns) u DC-ju znao što radi.

Ostaje žaljenje što potpisnik scenarističkog dijela filma nije Alan Moore, no već i vrapci na grani znaju da on ne želi imati ništa s adaptacijama svoga rada. Ovdje je potpisnik tog dijela Brian Azzarello, još jedan vrstan strip scenarist, koji je dao sve od sebe kako bi odmijenio britanskog osobenjaka. No, kad smo kod osobenjaka, vrijedi napomenuti kako je i Tim Burton nekoliko puta rekao kako je upravo „Strašan vic“ bio jedan od glavnih izvora inspiracije za njegovu karakterizaciju Jokera. S obzirom da su Nolan i Burton crpili iz ovog izvora, film i strip „Strašan vic“ neizostavno su štivo za bolje razumijevanje lika.

Zato ga ni pod koju cijenu – ne treba preskočiti.