DANČI BIRA: "Vivir es fácil con los ojos cerrados / Lako je živjeti zatvorenih očiju" (2013.) - Simbolika polja jagoda - MovieLand

“Lako je živjeti zatvorenih očiju” nije samo prvi stih refrena pjesme „Strawberry fields forever“. To je metafora društvenog sljepila, odnosa prema represiji i ograničavanju slobode. Ako u interpretaciju Lennonove pjesme uđemo još dublje i nadodamo i nastavak „misunderstanding all you see“ dobit ćemo genezu većine zabluda i ograničenja koja si pojedinac nameće u tiraniji, represiji ili promašenoj ideologiji. Tu film Davida Truebe ima smisla. Već u prvim kadrovima u kojima profesor engleskog djeci objašnjava vrijednost pjesme „Help“ navodeći ih da propitkuju svijet oko sebe pitanjem što taj krik uopće znači dobivamo dojam kako se najlakše prepustiti, ići linijom manjeg otpora i šutjeti. Za nešto više, potrebno je razmišljati.

S jedne strane otvaranje vidika i kritičkog razmišljanja, a već u sljedećem kadru kazna, samovolja i represija. Slika Francove Španjolske sredinom šezdesetih. Profesor engleskog koji želi upoznati Lennona i društvo u kojem je duga kosa vid bunta nužno su u konfliktu. Film je snimljen po istinitoj priči koja govori o tom konfliktu, ali i dodatno naglašava moguća značenja legendarne pjesme.

Lennon je 1966. glumio u filmu Richarda Lestera „Kako sam pobijedio u ratu“. Film se snimao u Almeriji, a to je bila i idealna prilika da profesor engleskog opsjednut popularnom liverpulskom četvorkom ode upoznati svog idola. Na putu će susresti dvoje mladih koji iz različitih razloga bježe od kuće. Belén (Natalia de Molina) pokušava pronaći perspektivu u teškoj situaciji, a Juanjo (Francesc Colomer) želi sagraditi život u kojem će stavovi biti poštovani čak i ako se ne podudaraju s onima njegova oca. U svemu tome, profesor engleskog Antonio (Javier Cámara) pokazat će se kao idealan suputnik. Iz nekog će razloga u njima prepoznati perspektivu buduće, buntovnije i slobodnije Španjolske, iste one koju nastoji usaditi učenicima. Oni za njega na neki način simboliziraju i krik s početka jer bi u Francovoj Španjolskoj mogli postati „izgubljeni“ ako svoje želje, stavove i ambicije ne usklade s onima koje predviđa država.

U Truebinom ćemo filmu tako vidjeti nekoliko antagonizama od kojih će nam većinu prikazati na komičan i zabavan način. Beatlesi/Stonesi, Barcelona/Real ili Katalonija/Madrid, a onda u širem smislu i sloboda/tiranija. Francov je režim preživio Drugi svjetski rat i u tom smislu legitimno smatran anakronim, no ovim filmom postavlja se pitanje i Lennonove simbolike jer je upravo njegov dolazak u takvu zemlju ono što daje nadu u promjenu, barem kod onog dijela koji je kritički nastrojen.

Crkva naravno u i dalje ima ulogu. Antonio radi u crkvenoj školi, a iako se ne slaže s metodama pojedinih kolega, vidi ju kao jamca kakve takve stabilnosti iako je svjestan da je atmosfera dugoročno neodrživa. Španjolska koja prijeti da eksplodira vidi se samo u naznakama, ali nigdje krik za promjenom (koji može biti primjenjiv na sve „Španjolske“) ne odzvanja jače nego u simbolici Lennonove pjesme.

Kad pogledate film shvatit ćete, naime, zašto neka polja jagoda ne traju vječno i zašto je to važno. Na isti će način i naš profesor engleskog shvatiti da snaga koja je potrebna za promjene leži u mladim ljudima koji ga prate, kao i u onima koje obrazuje. „Lako je živjeti zatvorenih očiju“ jer kad bismo zaista vidjeli što se oko nas događa onda bismo morali nešto i poduzeti. Redatelj nam postavlja i još jedno pitanje, pošto je Lennon pjesmu zbilja napisao u Almeriji je li možda mislio i na sebe znajući u kakvoj se državi nalazi? Trueba se potrudio da nam i to pitanje nametne kao moguće dajući nam pejzažima i pojedinim likovima asocijacije na tekst naslovne pjesme.

Ako uzmemo u obzir da se ovdje radi o fikcionalnom prikazu legendarnog susreta profesora engleskog i Johna Lennona tijekom kojeg mu je ovaj ispričao kako hvata tekstove njegovih pjesama slušajući Radio Luxembourg onda ćemo shvatiti zašto su od albuma „Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band“ upravo dečki iz Liverpoola postali prvi sastav u povijesti rocka koji je tekstove u cijelosti objavio. Međutim, impliciranje bilo kakve Lennonove upletenosti u kritiku Francova režima u to doba bilo bi dodatno građenje mita pošto je, u vrijeme kad je nastala, pjesma imala nešto drugačiji tekst.

Iako se nije našla na albumu koji je objavljen u lipnju 1967. zbog pritiska diskografske kuće da se zajedno s „Penny Lane“ u veljači objavi kao singl, ona konceptualno pripada tom najznačajnijem i evolucijski ključnom albumu „Beatlesa“. Međutim, kad se posluša u konceptu ovog filma izgleda kao poziv na revoluciju, bunt i kritiku. Tad postane jasno da pred sobom gledamo klasični road-trip s dozom „filma o odrastanju“. Nesputanost mladosti i sputanost društva jedna su od vječnih tema koje takvi naslovi obrađuju, a rijetko je što u šezdesetima simboliziralo tu čežnju kao Beatlesi.

Fotografija Daniela Villara dodatno naglašava simboliku pa tako u pojedinim trenucima i preuzima funkciju pripovjedača. „Polja jagoda“ prelaze iz metafore u stvarnost i obrnuto dok ih u jednoj od upečatljivijih scena pri završetku filma ne doživimo kao poantu, svojevrsni „punch-line“ čitavog filma. Scenaristički se film vrti oko pitanja hoće li glavni junak susresti Lennona sve dok ne shvatimo kako je i Lennon ovdje u funkciji simbola. Glavni su junaci oni kojima su njegove poruke upućene. Ljudi na prekretnici, ljudi pred kojima je budućnost ili idealisti koji će zbog idealizma podgrijavati ručak na zagrijanoj pegli.

Živjeti je zaista lako zatvorenih očiju. Prevladava točka u kojoj se komedija i lepršavost pretvara u pitanje koje postavljamo iz straha: Što bismo mogli zateći ako ih otvorimo? Što bismo si onda morali priznati ili, još važnije, što napraviti?

Nije lako odgovoriti na to iako je ovdje riječ o toplom i iskrenom filmu koji, bez obzira što igra na ljubitelje Beatlesa, nudi zanimljivu i primjenjivu poruku nad kojom se mora misliti.