RECENZIJA: "CROWN / KRUNA" (2016.) - Vlast je i odgovornost, lekcija koju je lako zaboraviti. - MovieLand

Monarhija je simbol. Monarhija je izgubila političku, ali je osnažila simboličku funkciju kroz dvadeseto stoljeće. Možemo raspravljati o tome koliko je koncept danas zastario ili koliko podgrijava „feudalni mentalitet“ pojedinca, no činjenica je kako je kod dobrog broja ljudi monarhija, ona britanska dakako, i izvor inspiracije. „Kruna“, najskuplja Netflixova serija, igra na tu inspiraciju i prikazuje nam svijet kraljice Elizabete II. kroz intiman pristup kako njenim ljudskim, tako i državničkim manama i vrlinama.

Priznajem, kad sam čuo za ovu Netflixovu seriju, bio sam skeptičan. Skepsa nije proizlazila samo iz pitanja „treba li nam još jedan prikaz britanske monarhije“ nego i iz straha od možebitne hagiografije britanskoj kraljici, a takav me pristup već umorio u recentnijim američkim filmovima. Na sreću, „Kruna“ je vrlo brzo odagnala te strahove. Peter Morgan, tvorac serije, uspio je pomiriti zastarjelost monarhističkog koncepta vladavine i svjež prikaz (gotovo voajerizam) obitelji Windsor. Morgan je već s „Kraljicom“ pokazao kako mu je britanska kraljevska obitelj trajan motiv, a u „Kruni“ je to podigao na dosad neviđenu razinu.

Već od rane faze serije jasno je kako se kroz kralja Georgea VI. (Jared Harris) stvaraju temelji za novu kraljicu. Elizabeta kao Princeza i kao Kraljica dvije su različite osobe, a teret vladavine morat će nučiti u hodu. To joj neće biti nimalo lako pa će se na trenutke i gubiti nastojeći opravdati očekivanja koja je nametnula očeva vladavina kroz najteže razdoblje britanske povijesti dvadesetog stoljeća. U toj ranoj fazi vladavine vrijedi istaknuti tjedne audijencije s Winstonom Churchillom u kojima apsolutno briljiraju i Claire Foy i John Lithgow. Njih namjerno tek sad spominjem prvi put zato što sam imao dojam kako je lik Elizabete II. Rastao usporedno s glumom Claire Foy, ali i zato što je ovo serija u kojoj kroz upoznavanje likova upoznajemo i veličinu izvedbe glumaca koji ih portretiraju. Rijetko je gdje to toliko prisutno kao na tim tjednim audijencijama kraljice i premijera, ali pitanje je bi li te scene imale takvu težinu da je tadašnji premijer netko drugi, a ne Churchill, legenda pred kojom se (s)klanja cijela zemlja. Pritisak na Kraljicu time je veći, a svoju će sposobnost kraljevanja najbolje testirati upravo kroz taj konflikt.

S druge strane, Elizabetu II. kakvu nam je predstavila Claire Foy možemo sagledati i kroz drugi odnos, onaj između nje i Vojvode od Edinburgha (Matt Smith). Nikako se, gledajući seriju, nisam mogao otresti dojmu kako Smith (zbog svoje who aure) nije najsretniji izbor za ovu ulogu. Njihov je odnos često karikaturalan, doveden do ekstrema, pa mi se čini kako, kad je u pitanju Vojvoda od Edinburgha, Morgan i nije znao što bi s njim. To se pogotovo odnosi na kasniju fazu serije jer u ranoj fazi lik ima snažno izraženu funkciju s nekoliko sjajnih epizoda (organizacija krunidbe prije svega). Kako serija odmiče tako i Matt Smith i njegov lik sve više postaju karikatura, a konflikt koji se ovdje stvara djeluje prazno i neuvjerljivo.

Pošto se radnja odvija u ranim pedestima, zaključno sa Sueskom krizom (1956.), važno je napomenuti kako govorimo o svijetu koji je s jedne strane sa sebe skinuo teret Drugog svjetskog, a s druge tek počinje osjećati okove Hladnog rata. Također, to je svijet u kojem je sve izraženija prisutnost televizije. Tu tehničku revoluciju Morgan je odlično pokazao u prvih nekoliko epizoda gdje se kroz režiju Stephena Daldryja itekako dalo naslutiti da se u sudaru dva pristupa Elizabeta (i monarhija zajedno s njom) mora prilagoditi. Nigdje nije bilo jasnije nego tad kako je monarhija relikt prošlih vremena i kako je jedino što može spasiti taj relikt od propadanja osjećaj pripadanja koji je tako uspješno kroz Drugi svjetski rat njegovao George VI. U novom vremenu, međutim, taj osjećaj pripadanja ovisi o mogućnosti prilagođavanja. Tu je lekciju Elizabeta morala brzo naučiti.

Morgan je, čini mi se, prilikom pisanja „Krune“ morao odgovoriti na vrlo važno pitanje: hoće li povijest prikazivati primarno kroz važne događaje ili će zauzeti osobniji pristup koji će uroniti u intimu kraljevske obitelji i ono što se događa unutar nje? Morgan je, po meni ispravno, odabrao ovo posljednje pa tako nismo dobili slikovnicu svjetske i britanske povijesti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća nego priču koja kroz intimu kraljevske obitelji svjetskoj povijesti daje osobnije i bliže lice nego što bi to bilo moguće kroz nabrajanje faktografije. To je i najveći uspjeh serije. Likovi su prikazani sa svim svojim proturječnostima i manama, prilikom kojih Morgan ne zazima stranu čak i onda kad bismo to i mogli očekivati, kao u slučaju princeze Margaret (Vanessa Kirby).

Još jedna stvar koja mi se izrazito svidjela kod „Krune“ su epizode koje bi gotovo mogle funkcionirati zasebno, kao da je riječ o TV filmu. Takva je primjerice epizoda o londonskom smogu ili ona o kontroverznom remek-djelu, Churchillovom portretu koji se danas smatra jednim od najboljih prikaza nekog državnika ikada. Te epizode su seriji dale dušu, ali i pomogle da se napravi određena digresija u odnosu na glavnu temu. Također, bilo bi nepravedno ne istaknuti kraljičina strica, bivšeg kralja Edwarda VIII., kojeg sa stilom igra Alex Jennings.

Sve u svemu, „Kruna“ je sigurno najambicioznija, ali i jedna od boljih serija prošle godine. Serija koju ljubitelji povijesti i sjajnog prikaza prošlosti ne bi smjeli propustiti, ali i serija koja u aktualnom političkom trenutku progovara o odgovornosti koju za sobom donosi vlast.

To je, možda, lekcija koju nije na odmet ponoviti.