RECENZIJA: Zašto je "Birdman" preletio konkurenciju?

Nagradno pitanje glasi: Je li “Birdman” jedan od onih filmova koje treba shvatiti? Film koji obiluje intertekstualnošću i referencama i koji u sebi skriva više posveta klasičnom Hollywoodu od nekih razvikanijih u tom smislu svakako zahtijeva određeno predznanje, ali ne bih rekao da je to preduvjet za uživanje u njemu. Alejandro Gonzales Iñárritu poznat je po svojoj trilogiji smrti („Pasja ljubav“, „21 gram i „Babel“) i jedan je od najintrigantnijih redatelja današnjice. „Birdman ili neočekivana vrlina gluposti“ je vizualni eksperiment poznatog Meksikanca koji je osvojio 4 „Oscara“ na ovogodišnjoj dodjeli i na taj način zasjenio drugi film od kojeg se puno očekivalo, Linklaterovo „Odrastanje“.

Zanimljivo je promatrati reakcije publike na Iñárrituov film. Reakcije variraju od oduševljenja do nekontroliranog pljuvanja. Neki ga, uključujući mene, hvale zbog pažljivo napisane priče prepune raznih referenci, odličnog korištenja kamere u „neprekinutom kadru“, izvanredno iskorištenog glumačkog potencijala i atmosfere te naposljetku zbog otvorene kritike kako „elitnog“ tako i „masovnog“ ukusa. Oni drugi tvrde kako je film nerazumljiv, hermetičan, nepotrebno otvorena kraja, pretenciozan i kako podilazi ukusima Akademije. Bez obzira koju od te dvije pozicije zauzeli neosporno je kako je „Birdman“ nevezano za 4 zlatna kipića značajan film. Značajan u prvom redu zato jer zajedno s „Grand Hotel Budapest“ Wesa Andersona predstavlja zaokret u Akademijinom nagrađivanju i zato što se nagrađivanjem baš „Birdmana“ a ne primjerice „Odrastanja“ Hollywood na određeni način odlučio narugati sam sebi.

„Birdman“ je film u kojem se odmah na početku sudaramo s određenom vrstom „magičnog realizma“ pa vidimo glavnog junaka kako levitira u donjem rublju u svojoj kazališnoj garderobi. Njegovo je okruženje sasvim realno, on kao lik je bliže dnu nego vrhu, ali on se nalazi u nadrealnoj poziciji, on je nadrealni element u svijetu koji ga je tako bolno prizemljio. To levitiranje se, međutim odvija uglavnom u njegovoj glavi. Poistovjećivanje s fiktivnim likom „Birdmana“ kojeg je glumio u prvom valu filmova o super herojima početkom devedesetih postalo je ono po čemu ga ljudi prepoznaju ali i njegova najveća kočnica u životu. Michael Keaton, glumac koji glumi Riggana, proslavio se ulogom „Batmana“ u filmovima Tima Burtona početkom devedesetih da bi se kasnije našao u silaznoj putanji jednako kao i njegov lik. Tu se krije prva i najočitija referenca u filmu. Keaton, komentar je mnogih, u ovom filmu manje glumi a više živi svoj autobiografski film. Danas živimo u vremenu u kojem dva najveća američka strip giganta Marvel i DC stvaraju vlastite filmske svemire i u kojem su filmovi zasnovani na stripu u najavi i šest, sedam godina unaprijed. Tu masovnu histeriju prema „likovima u tajicama“ kako ih Riggan naziva u jednom trenutku filma „Birdman“ otvoreno kritizira. Profit naspram prave umjetnosti osnovni je konflikt filma koji se događa kako u glavi protagonista tako i u svijetu oko njega. Već od prvog kadra taj će konflikt odlutati u sferu nadrealnog i psihološkog pa nećemo moći sa sigurnošću odrediti što se zbilja događa a što si je Riggan umislio u glavi. Film ne daje previše vremena za razmišljanje o tome jer je Iñárrituova kamera neprekidna i slijedi nam junake u ritmu kroz čitav film. Od te prve scene u filmu kad junak nastoji doći sam sa sobom na čisto i dokazati svima (pa i sam sebi) da je on umjetnik koji predstavlja više od pukog lika u tajicama pa do posljednje u kojoj se taj konflikt razriješi zvučnu kulisu nam daje jazz bubanj koji što se film više približava kraju sve više dobiva na značenju. Lajtmotiv bubnjara koji je čas tu a čas ga nema pojačava dojam nesklada između onoga kako drugi vide glavnog junaka i toga kako on vidi sam sebe.

Kazalište je, barem prema Rigganu, „umjetničkija“ forma od filma i upravo tu, na Broadwayju on će pokušati doći do punog glumačkog priznanja koje će ga izdići iznad „ptičje“ perspektive njegovog fiktivnog super heroja. Njegov privatni život vezan je s tom pričom. Kako ne može odijeliti fiktivno od stvarnog tako ne može odijeliti niti privatno od poslovnog. Njegova kćerka Sam koju izvrsno igra Emma Stone postat će mu kamen spoticanja istodobno kad i podrška a scene njihovih međusobnih konflikata ispast će neke od najefektnijih u cijelom filmu. Za Emmu Stone ovo je zbilja najbolja uloga dosad i nakon „Života kućnih pomoćnica“ konačna potvrda da je nadišla uloge u tinejdžerskim ostvarenjima i filmovima kao što je „Čudesni Spider-man“. Ovdje je bila daleko više od dobre djevojčice iz susjedstva. Fascinantno ju je bilo vidjeti u ulozi tako dobro napisana i izgrađenog lika.

Pitanje realnosti i nadrealnosti ovdje dotiče i pitanje glume. Stvarna, iskrena ili bolje rečeno „istinita“ gluma u posljednje vrijeme ustupa mjesto korištenju raznoraznih pomagala, efekata (poglavito CGI-ja) i „Birdman“ se nije ustručavao iskritizirati i taj aspekt Hollywooda. Što nabildanije akcijske scene, što nabildaniji efekti, a priču tko šiša. Zanimljivost je doduše da je za sličan film, prelijep s manjkom scenarija i priče („Gravitacija“) baš Iñárrituov sunarodnjak Alfonso Cuarón dobio „Oscara“ prošle godine. „Birdman“ tu ne staje, već se naslanja na „method-acting“, poznatu glumačku metodu Stanislavskog, koju su u modifikaciji Stelle Adler proslavili glumci poput Marlona Branda, Roberta De Nira ili Warrena Beattyja. Upravo je Brando, čini mi se, poslužio kao inspiracija za lik Mikea kojeg fenomenalno glumi Edward Norton. To se može vidjeti prema njegovom kritičnom odnosu na pristup Rigganovom glumačkom umijeću a pogotovo u sceni u kojoj je prava votka zamijenjena umjetnom usred pokusa. Brando je slovio za teškog tipa s kojim je bilo nemoguće surađivati ali u svim analizama on je najpoznatiji predstavnik Stanislavski metode glume. Posveta Brandu tu ne staje pa Norton čak i rekreira scenu stvarnog seksualnog odnosa na pozornici i tako budi asocijaciju na jednu od najpoznatijih Brandovih uloga u Bertoluccijevom „Posljednjem tangu u Parizu“. Nortonova izvedba u „Birdmanu“ je na neki način amalgam te Brandove uloge s onom u „Tramvaju zvanom čežnja“ te je u tom smislu u potpunosti zaslužio nominaciju. Lijepo je bilo vidjeti tu neočekivanu ali ipak neskrivenu referencu.

Upravo odnos Mikea i Sam, u njihovim razgovorima na vrhu kazališta predstavlja vrhunac kritike masovnog ukusa. Ta kritika kulminira pljuvanjem na glavu slučajnog prolaznika s vrha teatra. Konačna inicijacija Sam u umjetnički svijet izvedena je nagonski kao zadnji korak u dokazivanju upravo glumcu čije su metode slavne koliko i kontroverzne. Nagon ne poznaje granice i ustvari je ono najiskrenije što imamo. Nagon u osnovi svake dobre glumačke izvedbe.

Negdje u tom trenutku „Birdman“ i Iñárritu zajedno s njim okreću ploču. Kritika mase postaje kritika elite, kritika filmske i kazališne kritike. Emotivan Rigganov razgovor s kazališnom kritičarkom Tabithom (Lindsay Duncan) osuda je i njih. Prema Tabithi, Rigganov je pokušaj dokazivanja osuđen na neuspjeh jer je njena riječ u New Yorku zakon (Broadway nije Hollywood) a ona je već unaprijed odlučila predstavu ocijeniti negativnom ocjenom jer neće dopustiti da neki „lik u tajicama“/holivudski skorojević kroji brodvejsku scenu. Takvi kritičari, „Birdman“ poentira, nemaju pojma o trudu uloženom u stvaranje jednog umjetničkog djela i iz svoje bjelokosne kule dijele ocjene bez da su ikad osjetili krv i znoj bilo reflektora kamere bilo kazališnih dasaka. Keatonova odlična gluma ovdje dolazi do punog izražaja a u sceni koja ostaje u sjećanju on u donjem rublju prolazi kroz masu kako bi konačno shvatio vlastiti identitet izgubljen u previsokim očekivanjima mase i preniskom vrednovanju kritike. Ono bitno, poručuje nam film, shvatit će tek pri završnom obratu.

Baš je taj obrat zajedno s krajem filma razlog zašto dosta ljudi kaže da im je film nerealiziran. Iñárritu nas je naime počastio s otvorenim krajem kojem možemo sami upisivati značenja. Filmski svršetak „Birdmana“ ustvari i nije kraj nego tek početak. Čega točno, ostavljeno je nama na volju ali moj je osobni dojam kako su Riggan i „Birdman“ napokon shvatili što je bitno i u kakvim su točno odnosima međusobno. Istinitost glume i dodirna točka nadrealnosti sa stvarnošću nije prikazana na filmu. Po meni nije bilo ni potrebe, bubnjanje je stalo i sve je rečeno u jednom izrazu lica. Ako smo očekivali zatvoreni krug i završenu filmsku naraciju tad „Birdman“ može razočarati ali tog linearnog pripovijedanja i takve priče što kamere što scenarija u filmu nije ni bilo. Pričale su reference i pričala je kamera. Završni pripovjedač je, na koncu, naša interpretacija.

Odgovor na ono pitanje s početka teksta bio bi da „Birdmana“ ne moramo shvatiti već da ga moramo tretirati kao vizualno putovanje koje moramo sami dovršiti. Prepoznavanje svih ovih nabrojanih referenci nije ključno za razumijevanje filma. Suživot s likovima i njihovim težnjama – jest. Nekom će možda „Birdman“ bit pretenciozan, nekom ekstreman ali takav kakav je jedan je od najboljih filmova protekle godine i možda i najoriginalnije filmsko ostvarenje 2014. Iako je „Odrastanje“, moram priznati, bilo moj favorit za najbolji film ne mogu reći da je pobjeda „Birdmana“ nezaslužena. Meni je film bio doživljaj i jedan od onih koje ću zasigurno ponovno pogledati.